Šta je trulo u inicijativi evropskoj?

BiH je očito iscrpila sve svoje šanse za ulazak u EU u eri dvopartijske vladavine političkih prevaratana -  socijaldemokrata i konzervativaca, pa će narednu šansu morati da traži sa novim političkim snagama, ali ne prije nego se i na političkom nebu naše zemlje pojave potpuno nove partije, sa potpuno novom političkom filozofijom, koja polako ali sigurno zamjenjuje one stare propale politike u Evropi, što sada glume spasitelje ispružene ruke na Balkanu, pokušavajući da se za sebe ugrabe koji spoljnopolitički poenčić u eri ekonomsko-terorističkog rata protiv Rusije, uvođenja antiterorističke diktature policije i banaka, sukoba u Ukrajini i sve većom mogućnošću izbijanja građanskog rata slabijeg intenziteta u zemljama zapadne Evrope.

Još jedan šou za ljubitelje lošeg infotainmenta, došao je nakon famozne britansko-njemačke inicijative, odnosno inicijative EU za novi pristup evrointegraciji BiH, kojeg je inicirala inače Hrvatska zajedno sa Slovenijom najprije, ovoga puta u vidu zajedničke izjave o evropskoj opredjeljenosti i neophodnim reformama BiH na putu ka Evropskoj uniji, koju je donijelo tročlano Predsjedništvo BiH.

Prepuna opštih mjesta, deklarativne slatkorječivosti, svagdašnjih dnevnopolitičkih mantrarija, izjava Predsjedništva, i to, pazi sad, u ime nižih nivoa vlasti koje, za razliku od Predsjedništva imaju ustavne nadležnosti i kapacitete da se bave onim o čemu se govori -  ekonomskim reformama, zapošljavanjem, mehanizmom koordinacije, mjerama za izgradnju funkcionalne tržišne ekonomije, kao da je pisana negdje devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada EU tek počinje da diktira uslove nekoj bivšoj članici Varšavskog pakta.

Postavlja se pitanje gdje smo bili i šta smo radili mi i EU do sada, na njihovom putu?

Sa manje uslova nego ikad

Predugo sve ovo traje, rekla bi jedna pjesma. Kada se pogleda unazad, nije teško sjetiti se koliko je uslova u raznim fazama bilo, zbog čijeg smo neispunjavanja gubili godine. Danas, pak dovoljna je samo izjava, deklarativno opredijeljenje i EU će biti zadovoljna.

Nije valjda da nikome ne smrdi ništa ovdje?!

„Timeline“ zvaničnih i ugovornih odnosa EU i BiH, pokazuje da oni ozbiljnije počinju da se razvijaju praktično od 1997. godine kada Vijeće ministara EU donosi uslove za razvoj bilateralnih odnosa sa BiH,  i traju do 2008. godine, do potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nakon čega „timeline“ staje.

U međuvremenu, usvojena je 2002. godine Zajednička mjera kojom se imenuje Specijalni predstavnik EU (EUSR) i pokreće EU policijska misija (EUPM).

U decembru iste godine Evropska komisija saopštila je da su smjernice Mape puta o približavanju Evropskoj uniji uglavnom ispunjene.

Iduće, 2003. godine, desio se Samit EU u Solunu,  sa kojeg je poručeno da su nam „vrata otvorena“ identično skoro kao i sa deset godina kasnije,  2013. godine održanog Samita EU u Viljnusu.

Sjetimo se, nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, naredne godine Evropski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH“, a provođenje te presude postao je jedan od ključnih uslova za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU.

Ishod je, vjerovatno poznat i pticama na grani. Presuda nije provedena, a mi smo ponovo izgubili godine. Sada, kada je EU konačno svjesna svih svojih neuspješnih politika uslovljavanja prema BiH, a za koju se unaprijed znalo da je neće moći ispuniti zbog vezivanja provođenja presude sa rješavanjem tzv. hrvatskog pitanja u BiH, odjednom se pojavljuju britanski i njemački ministri spoljnih poslova, sa manje uslova iz EU nego ikad, odjednom optimistični, širom pruženih ruku.

Sada traže samo izjavu, deklarativno opredjeljenje, a o uslovima o kojima su godinama tupili, za sada nema ni riječi. Kada im neko spomene promjenu Ustava, kao na primjer britanskom ambasadoru u BiH Edvardu Fergusonu,  a na čemu je inače zvanična politika EU decenijama insistirala, kao da ga nešto ujede, pa brže-bolje promijeni priču o zapošljavanju, zapošljavanju i samo zapošljavanju. 

Nije da ne smrdi baš.

Početak kraja tradicionalnih partija

U EU naravno ne cvjetaju ruže. Ekonomske su pred uvenućem, ali i političke više ne cvjetaju onim tradicionalnim cvatom - malo hrišćanski konzervativci, malo socijaldemokrati, eventualno po malo liberali ili zeleni.

Tradicionalni politički, praktično dvopartijski sistem podjele vlasti, počinje sve vidnije da se urušava, i taj trend mogao se nazrijeti još od izbora za Evropski parlament 2010. godine kada su socijaldemokrati desetkovani, dok je na evroizborima 2014. godine svakom pažljivijem posmatraču evropskih političkih prilika bilo jasno da će partije radikalne ljevice i radikalne desnice, te mnogih alternativnih evroskeptičnih, antiglobalističkih partija, koje ne mogu tako lako da se svrstaju u neki okvirni politički spektar, doći brže do opipljivijeg rezultata, ili do vlasti na nacionalnom nivou, nego je očekivala većina javnosti.

To se naravno već dešava pobjedom partije Syriza u Grčkoj, a uskoro i sa partijom Podemos u Španiji i vrlo vjerovatno kada Marin le Pen, koja je pozdravila izbor grčkih birača,  postane buduća predsjednica Francuske.

Na sceni je početak istorijske alijanse radikalno lijevih i radikalno desnih stranaka u Evropi, jer se slažu u ključnim pitanjima oko budućnosti EU. I jedan i drugi blok su protiv dikatature naddržavne administracije, protiv monopola banaka i korporacija, protiv uništavanja nacionalnih država i kultura, javnog sektora i socijalne države,  te protiv učešća u samoubilačkim ratovima u koje ih guraju SAD i oni koji vladaju tom državom. 

Sve ja manje i deklarativne opredijeljenosti i dobrog raspoloženja prema ideji EU, kao birokatskom, tehnokratskom mastodontu, otuđenom centru moći, i  kod novih političara i uopšte kod birača u zemljama EU, pa zašto sada tu deklarativnu opredijeljenost EU traži od političara u BiH, kao da je do sada nisu imali, kao da deklarativna opredijeljenost i nije jedino što su mogli da dobiju od političara koji su u proteklom periodu bili na vlasti u BiH, svojih dobrih drugara za kafanskim stolovima širom BiH, gdje su se održavali razni, biti ili biti dogovori, pregovori, ubjeđivanja, uslovljavanja.

Zapravo, primjer Bugarske i Rumunije, čiji je ulazak u članstvo EU praktično isključivo politička odluka, a ne plod provedenih reformi i ispunjenih standarda na putu ka EU, uz jasan signal EU da je svjesna da su ranija uslovljavanja prema BiH bila uzaludna, govori nam da jasno postavimo pitanje da li nas EU  uopšte želi u svoje članstvo, čim je dopustila da jedna zemlja pod pritiskom neispunjivih uslova, ide krupnim koracima unazad kada su evrointegracije u pitanju.

Nakon salvi kritika i čak prijetnji da možda neće prihvatiti rezultate Izbora 2014. godine, sada zabrinuta, Evropa je eto,  krajem 2014. godine ponudila neku mimikriju u vidu deklarativne izjave.

Bez EU i SAD-a, u BiH se nakon rata zaista nije moglo ništa uraditi. Oni su nadzirali sve reforme, sav servilni kapacitet domaćih političara, posebno bošnjačkih i bosansko-građanskih bio im je neograničeno na raspolaganju da mogu da urade šta su htjeli.

EU ih je, istina, često kritikovala, samo ih je uvijek od kočničara i neodgovornih političara znala reciklirati u proevropske lidere koji potpisuju izjave i deklarišu se punih usta evropskih integracija. Tako je i danas. Partnerski odnos grupacija tradicionalnih evropskih partija usko sarađuju sa svojim bh.inačicama kroz pomenute grupacije, kao što je Evropska narodna partija (EPP). 

Evropska priča, koliko god se krstila kao nova inicijativa, očito se ponavlja, s tim što ljestvica ide sve niže, a to samo po sebi govori o tome koliko je BiH nazadovala u procesu evropskih integracija, zahvaljujući upravo politici EU u sadejstvu sa domaćim političkim faktorom.

Jesu li mogli drugačije, brže i bolje, ili pak nisu htjeli, pitanje je u nizu sumnjičavih, a ponuditi odgovore na ovakva pitanja u jednom tekstu bilo bi previše pretenciozno.

Kako se kaže: PEGIDA ili PEGADA?

Jasno je još jedno. Teroristički napadi u Parizu, koji su, po svemu sudeći, samo još jedna false flag operacija,  otvorili su Pandorinu kutiju.

Iz nje izlazi sve ono što je pozitivna propaganda EU godinama gurala u stranu, proglašavala minornim pojavama, politički korektno osuđivala i slično.

Bijeli Evropljani, očito ne bi željeli da im se rodne zemlje pretvore u Bliski istok, neke druge zemlje Azije i Afrike, možda Tursku,  premda za svoje dosadašnje blagostanje mogu zahvaliti upravo tome što su njihove evropske imperije kolonizovale i pljačkale neke od pomenutih krajeva svijeta.

Bijeli Evropljani sve više, uplašeni za svoje poslove i način života, strahuju da će se jednog dana probuditi u jednoj šerijatskoj Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji.  Širi se pokret PEGIDA protiv islamizacije, ali i pokret PEGADA, protiv amerikanizacije Zapada.

Stare tradicionalne politike Evrope, oličene u konzervativnim, demohrišćanskim partijama desnog centra te socijaldemokratima, laburistima,  brže nego je iko mogao očekivati, gube svoje glasačko tijelo u korist radikalnije desnice i ljevice, a birači su ih prokužili kao obične prevarante bez ideologije, u službi krupnog kapitala, bankarskih mešetara i globalnih oligarha, a protiv socijalne države i svega po čemu je razvijena Evropa bila poznata.

Sa druge strane, muslimanska populacija u Evropi, sve više je na meti istraga, racija, hapšenja, odnosno probuđene policijsko-obavještajne mašinerije, koja je krenula u svoj rat protiv terorizma, onako kako ga predstavlja svijetu preko svojih medija, pa nije teško prognozirati da će jačati radikalizam kod muslimana, potpomognut policijskom represijom, društvenom i medijskom hajkom sumnji na muslimane.

Šta je to „pritužilo“ ministrima spoljnih poslova, jednom njemačkom demohrišćninu, i britanskom „torijevcu" toliko pa ih tako poslaše da šire ruke prema BiH i njenim aktuelnim političarima, sadašnjim i budućim potpisnicima izjave Predsjedništva BiH,  koji su godinama činili praktično sve da propadnu sve dosadašnje inicijative EU.

Možda su u pravu - nema druge prilike

Ona EU, kakvu vidimo danas i kakvu smo viđali u proteklom periodu, te kojoj kao, svi politički subjekti u BiH, ionako deklarativno sve ove decenije teže, vjerovatno neće postojati u ovom obliku, sigurno ne sa starim tradicionalnim, polako ali sigurno umirućim partijama na vlasti za deset ili dvadeset godina, kada mi, ako ikada dođemo na red za članstvo, odnosno ako sve ovo oko evrointegracija nije samo obično zamajavanje, držanje na povodcu, igra po principu toplo-hladno.

Inicijativa i jedna deklarativna izjava, sada 2015. godine, o opredjeljenju za reforme i članstvo EU, zapravo ne može se drugačije tumačiti nego kao poražavajuća, nakon toliko godina  integracija, odnosno kao mogući alibi evropskih tradicionalnih politika da su učinili eto sve, ali da nisu imali razumijevanje sa druge strane.

BiH je očito iscrpila sve svoje šanse za ulazak u EU u eri dvopartijske vladavine političkih prevaratana -  socijaldemokrata i konzervativaca, pa će narednu šansu morati da traži sa novim političkim snagama, ali ne prije nego se i na političkom nebu naše zemlje pojave potpuno nove partije, sa potpuno novom političkom filozofijom, koja polako ali sigurno zamjenjuje one stare propale politike u Evropi, što sada glume spasitelje ispružene ruke na Balkanu, pokušavajući da za sebe ugrabe koji spoljnopolitički poenčić u eri ekonomsko-terorističkog rata protiv Rusije, uvođenja antiterorističke diktature policije i banaka, sukoba u Ukrajini i sve većom mogućnošću izbijanja građanskog rata slabijeg intenziteta u zemljama zapadne Evrope.

Međutim, kako se EU sada već ozbiljno „o sebi zabavila“, prošlogodišnja izjava Žan Klod Junkera, predsjednika Evropske komisije da EU ne planira proširenje u narednih 5 godina, čini se danas preoptimističnom prognozom za sve koji su, ako su zaista ikada vjerovali, a mnogi jesu i danas vjeruju, da je EU rješenje za sve bosanskohercegovačke probleme, da ćemo ulaskom živjeti prosperitetniji, sigurniji, kvalitetniji život.

Niti predstavnici tradicionalnih evropskih stranaka znaju kako da riješe pobleme u EU, niti su ikada znali, a možda nisu htjeli, da se ozbiljno uhvate ukoštac sa bosanskohercegovačkim.

Možda su britanski i njemački ministri spoljnih poslova u pravu kada apeluju na BiH da prihvati pruženu priliku, jer se možda neće ponoviti. Možda "torijevci" i njemački demohrišćani više nikada neće imati priliku da urade nešto na evropskom putu BiH.

Ne samo to, možda uskoro neće imati priliku bilo šta da urade jer bi mogli biti pometeni, u Britaniji vrlo vjerovatno partijom UKIP, a u Njemačkoj, ko zna kojom političkom snagom, Alternativom za Njemačku ili NPD-om pak? Polako.

Kada evropski birači smijene, a ta smjena se neminovno već počela dešavati, tradicionalne evropske partije, koje htjele ne htjele, moraju sve češće povlađivati antimigrantskom biračkom nervu, što povlači i strah od proširenja,  pa ako EU opstane, ekonomski i politički, u bilo kojem obliku, onda ima smisla i da domaći političari bombarduju javnost, punih usta evropskih integracija.

Sve ostalo je najobičnija demagogija bez ikakve supstance, i bez ikakve mogućnosti da se realizuje u neko skorije vrijeme.

(Nezgodić)

Srbi na tačkice u FBiH: Ima li ijednog izabranog srpskog poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH?!

"Obrene, treba mi Srba", rečenica je iz filma Pjera Žalice "Gori vatra" koja najbolje objašnjava novonastalu situaciju u Federaciji BiH.

Naime, dok se javnost iščuđava činjenici da jednostavno nema više od 13 jedva "nafatanih" Srba za formiranje kluba u Domu  naroda Parlamenta FBiH koji inače broji 17 delegata, niko još do sada ne priča o činjenici da u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, koji broji 98 poslanika, praktično nema niti jednog izabranog poslanika srpske nacionalnosti, ili ako ima, to je nedovoljno koliko propisuje Izborni zakon, čije je izmjene u julu 2002. godine Zakonom o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH usvojio Predstavnički dom PFBiH.

"Najmanje četiri člana jednog konstitutivnog naroda biće zastupljeno u Predstavničkom domu Federacije Bosne i Hercegovine", glasio je tada dodati stav u Članu 10.1.

Podsjećanja radi, ovo usklađivanje Izbornog zakona vršeno je u skladu sa nametnutom odlukom Visokog predstavnika Wolfganga Petriča o konstitutivnosti naroda, u aprilu 2002. godine.

A danas, prostim uvidom u imena i prezimena izabranih federalnih poslanika, jasno je da se eventualno jedno ili ni jedno ime, uklapa u ono što bi asociralo na nečije srpsko porijeklo, što je u suprotnosti s "Petričevim amandmanima".

Bez licitiranja sa bilo čijim imenima i nečijim nacionalnim osjećajima, bez namjere da se izriču sudovi samo na osnovu imena i prezima, ipak se iz aviona vidi da u Predstavničkom domu Srba nema, a ako ima jedan ili dva, izvinite, nismo Vas prepoznali.

Međutim, manje ih je od četiri, a toliko je propisani minimum broja poslanika iz jednog konstitutivnog naroda, tačno onoliko koliko sada recimo fali Srba da se popuni nacionalni klub delegata u Domu naroda.

Poslanici i delegati srpske nacionalnosti izgleda da će se u budućnosti po federalnim strankama raspoređivati na tačkice, ili kupovati po 200 grama, kao u doba nestašica.

Slučaj poslanika Bosanske stranke (BOSS) Harisa Plehe i Rasima Smajića te Nermina Bjelaka iz Bosanskohercegovačke patriotske patije (BPS) u Skupštini Kantona Sarajevo, kojima je Centralna izborna komisija osporila da predstavljaju srpski narod u Domu naroda FBiH, s obzirom da su se na prošlim izborima izjasnili drugačije nego na posljednjim, samo je još jedan slučaj koji govori o hroničnom i sve više izraženijem nedostatku kadrova srpske nacionalnosti u FBiH, a i ako hoćete bilo koje druge nebošnjačke ili "nebosanske" nacionalnosti na području Kantona Sarajevo na primjer.

Interesantno, Pleho se upravo na Badnji dan preko medija odrekao srpstva negirajući da se stvarno tako izjasnio, potvrđujući činjenicu da se lažno izjasnio, te da će ostati kao poslanik u Skupštini KS u Klubu Srba. Bjelak je pak u medijima ustvrdio da je očigledan nedostatak Srba, ne odrekavši se doduše srpstva, ali ni islamske vjere niti bosanskog jezika.

Njih trojica, da su samo malo više unaprijed razmišljali, da su se na prošlim izborima izjasnili kao i na ovim, bili bi delegati u Klubu Srba Doma naroda PFBiH, pa bi se za ovaj mandat deficit Srba u organima FBiH donekle amortizovao.

Poslanici koji negiraju pripadnost jednom narodu javno, tako će u naredne 4 godine u Skupštini KS djelovati u Klubu koji pripada tom narodu.

Ove godine su iz Kantona Sarajevo, iz čije skupštine se bira 5 delegata iz reda srpskog naroda u Dom naroda PFBiH, izabrana njih tek dvojica, s obzirom da akcija Plehe, Smajića i Bjelaka da uskoče na tri upražnjena srpska mjesta, nije prošla.

Nakon Lokalnih izbora 2012. godine, iz 4 gradske sarajevske opštine izabrano je tek 5 od 6 potrebnih vijećnika srpske nacionalnosti koji se biraju u Gradsko vijeće.

Nije tajna da se srpski kadrovi u FBiH, a srpski i hrvatski u Sarajevu, suhim zlatom plaćaju.

Tako je famozna odluka o konstitivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH danas postala sve teže ispunjiva formalnost, pokazuje savremena federalna politička realnost, a sve češće modus operandi kako doći do toliko željene "guzovače", iliti relativno lagodnog života na budžetskim jaslama.

Kako će Predstavnički dom PFBiH uspjeti da postigne da makar minimalna 4 poslanika srpske nacionalnosti sjedi u klupama, nejasno je.

Ali jasno je jedno sigurno. Ko god se na sljedećim izborima prijavi kao Srbin ili Hrvat u Sarajevu, ili samo Srbin u Federaciji, najvjerovatnije ulazi u neki parlament, a možda i kao delegat pride na federalnom nivou, pa makar ne dobio nijedan glas.

Pripadnici izrazito većinskog naroda u jednoj sredini postali su u kadrovskim križaljkama i ispunjavanju "konstitutivnih" propisa, potpuno nekonkurentni, pa očito rješenje vide u drugačijem etničkom izjašnjavanju. Još ako je to izjašnjavanje tako deficitarno kao srpsko u Sarajevu, onda mu je zelena karta osigurana, socijalno, zdravstveno i redovna plata.

(Nezgodić)