Šta je trulo u inicijativi evropskoj?

BiH je očito iscrpila sve svoje šanse za ulazak u EU u eri dvopartijske vladavine političkih prevaratana -  socijaldemokrata i konzervativaca, pa će narednu šansu morati da traži sa novim političkim snagama, ali ne prije nego se i na političkom nebu naše zemlje pojave potpuno nove partije, sa potpuno novom političkom filozofijom, koja polako ali sigurno zamjenjuje one stare propale politike u Evropi, što sada glume spasitelje ispružene ruke na Balkanu, pokušavajući da se za sebe ugrabe koji spoljnopolitički poenčić u eri ekonomsko-terorističkog rata protiv Rusije, uvođenja antiterorističke diktature policije i banaka, sukoba u Ukrajini i sve većom mogućnošću izbijanja građanskog rata slabijeg intenziteta u zemljama zapadne Evrope.

Još jedan šou za ljubitelje lošeg infotainmenta, došao je nakon famozne britansko-njemačke inicijative, odnosno inicijative EU za novi pristup evrointegraciji BiH, kojeg je inicirala inače Hrvatska zajedno sa Slovenijom najprije, ovoga puta u vidu zajedničke izjave o evropskoj opredjeljenosti i neophodnim reformama BiH na putu ka Evropskoj uniji, koju je donijelo tročlano Predsjedništvo BiH.

Prepuna opštih mjesta, deklarativne slatkorječivosti, svagdašnjih dnevnopolitičkih mantrarija, izjava Predsjedništva, i to, pazi sad, u ime nižih nivoa vlasti koje, za razliku od Predsjedništva imaju ustavne nadležnosti i kapacitete da se bave onim o čemu se govori -  ekonomskim reformama, zapošljavanjem, mehanizmom koordinacije, mjerama za izgradnju funkcionalne tržišne ekonomije, kao da je pisana negdje devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada EU tek počinje da diktira uslove nekoj bivšoj članici Varšavskog pakta.

Postavlja se pitanje gdje smo bili i šta smo radili mi i EU do sada, na njihovom putu?

Sa manje uslova nego ikad

Predugo sve ovo traje, rekla bi jedna pjesma. Kada se pogleda unazad, nije teško sjetiti se koliko je uslova u raznim fazama bilo, zbog čijeg smo neispunjavanja gubili godine. Danas, pak dovoljna je samo izjava, deklarativno opredijeljenje i EU će biti zadovoljna.

Nije valjda da nikome ne smrdi ništa ovdje?!

„Timeline“ zvaničnih i ugovornih odnosa EU i BiH, pokazuje da oni ozbiljnije počinju da se razvijaju praktično od 1997. godine kada Vijeće ministara EU donosi uslove za razvoj bilateralnih odnosa sa BiH,  i traju do 2008. godine, do potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nakon čega „timeline“ staje.

U međuvremenu, usvojena je 2002. godine Zajednička mjera kojom se imenuje Specijalni predstavnik EU (EUSR) i pokreće EU policijska misija (EUPM).

U decembru iste godine Evropska komisija saopštila je da su smjernice Mape puta o približavanju Evropskoj uniji uglavnom ispunjene.

Iduće, 2003. godine, desio se Samit EU u Solunu,  sa kojeg je poručeno da su nam „vrata otvorena“ identično skoro kao i sa deset godina kasnije,  2013. godine održanog Samita EU u Viljnusu.

Sjetimo se, nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, naredne godine Evropski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH“, a provođenje te presude postao je jedan od ključnih uslova za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU.

Ishod je, vjerovatno poznat i pticama na grani. Presuda nije provedena, a mi smo ponovo izgubili godine. Sada, kada je EU konačno svjesna svih svojih neuspješnih politika uslovljavanja prema BiH, a za koju se unaprijed znalo da je neće moći ispuniti zbog vezivanja provođenja presude sa rješavanjem tzv. hrvatskog pitanja u BiH, odjednom se pojavljuju britanski i njemački ministri spoljnih poslova, sa manje uslova iz EU nego ikad, odjednom optimistični, širom pruženih ruku.

Sada traže samo izjavu, deklarativno opredjeljenje, a o uslovima o kojima su godinama tupili, za sada nema ni riječi. Kada im neko spomene promjenu Ustava, kao na primjer britanskom ambasadoru u BiH Edvardu Fergusonu,  a na čemu je inače zvanična politika EU decenijama insistirala, kao da ga nešto ujede, pa brže-bolje promijeni priču o zapošljavanju, zapošljavanju i samo zapošljavanju. 

Nije da ne smrdi baš.

Početak kraja tradicionalnih partija

U EU naravno ne cvjetaju ruže. Ekonomske su pred uvenućem, ali i političke više ne cvjetaju onim tradicionalnim cvatom - malo hrišćanski konzervativci, malo socijaldemokrati, eventualno po malo liberali ili zeleni.

Tradicionalni politički, praktično dvopartijski sistem podjele vlasti, počinje sve vidnije da se urušava, i taj trend mogao se nazrijeti još od izbora za Evropski parlament 2010. godine kada su socijaldemokrati desetkovani, dok je na evroizborima 2014. godine svakom pažljivijem posmatraču evropskih političkih prilika bilo jasno da će partije radikalne ljevice i radikalne desnice, te mnogih alternativnih evroskeptičnih, antiglobalističkih partija, koje ne mogu tako lako da se svrstaju u neki okvirni politički spektar, doći brže do opipljivijeg rezultata, ili do vlasti na nacionalnom nivou, nego je očekivala većina javnosti.

To se naravno već dešava pobjedom partije Syriza u Grčkoj, a uskoro i sa partijom Podemos u Španiji i vrlo vjerovatno kada Marin le Pen, koja je pozdravila izbor grčkih birača,  postane buduća predsjednica Francuske.

Na sceni je početak istorijske alijanse radikalno lijevih i radikalno desnih stranaka u Evropi, jer se slažu u ključnim pitanjima oko budućnosti EU. I jedan i drugi blok su protiv dikatature naddržavne administracije, protiv monopola banaka i korporacija, protiv uništavanja nacionalnih država i kultura, javnog sektora i socijalne države,  te protiv učešća u samoubilačkim ratovima u koje ih guraju SAD i oni koji vladaju tom državom. 

Sve ja manje i deklarativne opredijeljenosti i dobrog raspoloženja prema ideji EU, kao birokatskom, tehnokratskom mastodontu, otuđenom centru moći, i  kod novih političara i uopšte kod birača u zemljama EU, pa zašto sada tu deklarativnu opredijeljenost EU traži od političara u BiH, kao da je do sada nisu imali, kao da deklarativna opredijeljenost i nije jedino što su mogli da dobiju od političara koji su u proteklom periodu bili na vlasti u BiH, svojih dobrih drugara za kafanskim stolovima širom BiH, gdje su se održavali razni, biti ili biti dogovori, pregovori, ubjeđivanja, uslovljavanja.

Zapravo, primjer Bugarske i Rumunije, čiji je ulazak u članstvo EU praktično isključivo politička odluka, a ne plod provedenih reformi i ispunjenih standarda na putu ka EU, uz jasan signal EU da je svjesna da su ranija uslovljavanja prema BiH bila uzaludna, govori nam da jasno postavimo pitanje da li nas EU  uopšte želi u svoje članstvo, čim je dopustila da jedna zemlja pod pritiskom neispunjivih uslova, ide krupnim koracima unazad kada su evrointegracije u pitanju.

Nakon salvi kritika i čak prijetnji da možda neće prihvatiti rezultate Izbora 2014. godine, sada zabrinuta, Evropa je eto,  krajem 2014. godine ponudila neku mimikriju u vidu deklarativne izjave.

Bez EU i SAD-a, u BiH se nakon rata zaista nije moglo ništa uraditi. Oni su nadzirali sve reforme, sav servilni kapacitet domaćih političara, posebno bošnjačkih i bosansko-građanskih bio im je neograničeno na raspolaganju da mogu da urade šta su htjeli.

EU ih je, istina, često kritikovala, samo ih je uvijek od kočničara i neodgovornih političara znala reciklirati u proevropske lidere koji potpisuju izjave i deklarišu se punih usta evropskih integracija. Tako je i danas. Partnerski odnos grupacija tradicionalnih evropskih partija usko sarađuju sa svojim bh.inačicama kroz pomenute grupacije, kao što je Evropska narodna partija (EPP). 

Evropska priča, koliko god se krstila kao nova inicijativa, očito se ponavlja, s tim što ljestvica ide sve niže, a to samo po sebi govori o tome koliko je BiH nazadovala u procesu evropskih integracija, zahvaljujući upravo politici EU u sadejstvu sa domaćim političkim faktorom.

Jesu li mogli drugačije, brže i bolje, ili pak nisu htjeli, pitanje je u nizu sumnjičavih, a ponuditi odgovore na ovakva pitanja u jednom tekstu bilo bi previše pretenciozno.

Kako se kaže: PEGIDA ili PEGADA?

Jasno je još jedno. Teroristički napadi u Parizu, koji su, po svemu sudeći, samo još jedna false flag operacija,  otvorili su Pandorinu kutiju.

Iz nje izlazi sve ono što je pozitivna propaganda EU godinama gurala u stranu, proglašavala minornim pojavama, politički korektno osuđivala i slično.

Bijeli Evropljani, očito ne bi željeli da im se rodne zemlje pretvore u Bliski istok, neke druge zemlje Azije i Afrike, možda Tursku,  premda za svoje dosadašnje blagostanje mogu zahvaliti upravo tome što su njihove evropske imperije kolonizovale i pljačkale neke od pomenutih krajeva svijeta.

Bijeli Evropljani sve više, uplašeni za svoje poslove i način života, strahuju da će se jednog dana probuditi u jednoj šerijatskoj Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji.  Širi se pokret PEGIDA protiv islamizacije, ali i pokret PEGADA, protiv amerikanizacije Zapada.

Stare tradicionalne politike Evrope, oličene u konzervativnim, demohrišćanskim partijama desnog centra te socijaldemokratima, laburistima,  brže nego je iko mogao očekivati, gube svoje glasačko tijelo u korist radikalnije desnice i ljevice, a birači su ih prokužili kao obične prevarante bez ideologije, u službi krupnog kapitala, bankarskih mešetara i globalnih oligarha, a protiv socijalne države i svega po čemu je razvijena Evropa bila poznata.

Sa druge strane, muslimanska populacija u Evropi, sve više je na meti istraga, racija, hapšenja, odnosno probuđene policijsko-obavještajne mašinerije, koja je krenula u svoj rat protiv terorizma, onako kako ga predstavlja svijetu preko svojih medija, pa nije teško prognozirati da će jačati radikalizam kod muslimana, potpomognut policijskom represijom, društvenom i medijskom hajkom sumnji na muslimane.

Šta je to „pritužilo“ ministrima spoljnih poslova, jednom njemačkom demohrišćninu, i britanskom „torijevcu" toliko pa ih tako poslaše da šire ruke prema BiH i njenim aktuelnim političarima, sadašnjim i budućim potpisnicima izjave Predsjedništva BiH,  koji su godinama činili praktično sve da propadnu sve dosadašnje inicijative EU.

Možda su u pravu - nema druge prilike

Ona EU, kakvu vidimo danas i kakvu smo viđali u proteklom periodu, te kojoj kao, svi politički subjekti u BiH, ionako deklarativno sve ove decenije teže, vjerovatno neće postojati u ovom obliku, sigurno ne sa starim tradicionalnim, polako ali sigurno umirućim partijama na vlasti za deset ili dvadeset godina, kada mi, ako ikada dođemo na red za članstvo, odnosno ako sve ovo oko evrointegracija nije samo obično zamajavanje, držanje na povodcu, igra po principu toplo-hladno.

Inicijativa i jedna deklarativna izjava, sada 2015. godine, o opredjeljenju za reforme i članstvo EU, zapravo ne može se drugačije tumačiti nego kao poražavajuća, nakon toliko godina  integracija, odnosno kao mogući alibi evropskih tradicionalnih politika da su učinili eto sve, ali da nisu imali razumijevanje sa druge strane.

BiH je očito iscrpila sve svoje šanse za ulazak u EU u eri dvopartijske vladavine političkih prevaratana -  socijaldemokrata i konzervativaca, pa će narednu šansu morati da traži sa novim političkim snagama, ali ne prije nego se i na političkom nebu naše zemlje pojave potpuno nove partije, sa potpuno novom političkom filozofijom, koja polako ali sigurno zamjenjuje one stare propale politike u Evropi, što sada glume spasitelje ispružene ruke na Balkanu, pokušavajući da za sebe ugrabe koji spoljnopolitički poenčić u eri ekonomsko-terorističkog rata protiv Rusije, uvođenja antiterorističke diktature policije i banaka, sukoba u Ukrajini i sve većom mogućnošću izbijanja građanskog rata slabijeg intenziteta u zemljama zapadne Evrope.

Međutim, kako se EU sada već ozbiljno „o sebi zabavila“, prošlogodišnja izjava Žan Klod Junkera, predsjednika Evropske komisije da EU ne planira proširenje u narednih 5 godina, čini se danas preoptimističnom prognozom za sve koji su, ako su zaista ikada vjerovali, a mnogi jesu i danas vjeruju, da je EU rješenje za sve bosanskohercegovačke probleme, da ćemo ulaskom živjeti prosperitetniji, sigurniji, kvalitetniji život.

Niti predstavnici tradicionalnih evropskih stranaka znaju kako da riješe pobleme u EU, niti su ikada znali, a možda nisu htjeli, da se ozbiljno uhvate ukoštac sa bosanskohercegovačkim.

Možda su britanski i njemački ministri spoljnih poslova u pravu kada apeluju na BiH da prihvati pruženu priliku, jer se možda neće ponoviti. Možda "torijevci" i njemački demohrišćani više nikada neće imati priliku da urade nešto na evropskom putu BiH.

Ne samo to, možda uskoro neće imati priliku bilo šta da urade jer bi mogli biti pometeni, u Britaniji vrlo vjerovatno partijom UKIP, a u Njemačkoj, ko zna kojom političkom snagom, Alternativom za Njemačku ili NPD-om pak? Polako.

Kada evropski birači smijene, a ta smjena se neminovno već počela dešavati, tradicionalne evropske partije, koje htjele ne htjele, moraju sve češće povlađivati antimigrantskom biračkom nervu, što povlači i strah od proširenja,  pa ako EU opstane, ekonomski i politički, u bilo kojem obliku, onda ima smisla i da domaći političari bombarduju javnost, punih usta evropskih integracija.

Sve ostalo je najobičnija demagogija bez ikakve supstance, i bez ikakve mogućnosti da se realizuje u neko skorije vrijeme.

(Nezgodić)

Srbi na tačkice u FBiH: Ima li ijednog izabranog srpskog poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH?!

"Obrene, treba mi Srba", rečenica je iz filma Pjera Žalice "Gori vatra" koja najbolje objašnjava novonastalu situaciju u Federaciji BiH.

Naime, dok se javnost iščuđava činjenici da jednostavno nema više od 13 jedva "nafatanih" Srba za formiranje kluba u Domu  naroda Parlamenta FBiH koji inače broji 17 delegata, niko još do sada ne priča o činjenici da u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, koji broji 98 poslanika, praktično nema niti jednog izabranog poslanika srpske nacionalnosti, ili ako ima, to je nedovoljno koliko propisuje Izborni zakon, čije je izmjene u julu 2002. godine Zakonom o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH usvojio Predstavnički dom PFBiH.

"Najmanje četiri člana jednog konstitutivnog naroda biće zastupljeno u Predstavničkom domu Federacije Bosne i Hercegovine", glasio je tada dodati stav u Članu 10.1.

Podsjećanja radi, ovo usklađivanje Izbornog zakona vršeno je u skladu sa nametnutom odlukom Visokog predstavnika Wolfganga Petriča o konstitutivnosti naroda, u aprilu 2002. godine.

A danas, prostim uvidom u imena i prezimena izabranih federalnih poslanika, jasno je da se eventualno jedno ili ni jedno ime, uklapa u ono što bi asociralo na nečije srpsko porijeklo, što je u suprotnosti s "Petričevim amandmanima".

Bez licitiranja sa bilo čijim imenima i nečijim nacionalnim osjećajima, bez namjere da se izriču sudovi samo na osnovu imena i prezima, ipak se iz aviona vidi da u Predstavničkom domu Srba nema, a ako ima jedan ili dva, izvinite, nismo Vas prepoznali.

Međutim, manje ih je od četiri, a toliko je propisani minimum broja poslanika iz jednog konstitutivnog naroda, tačno onoliko koliko sada recimo fali Srba da se popuni nacionalni klub delegata u Domu naroda.

Poslanici i delegati srpske nacionalnosti izgleda da će se u budućnosti po federalnim strankama raspoređivati na tačkice, ili kupovati po 200 grama, kao u doba nestašica.

Slučaj poslanika Bosanske stranke (BOSS) Harisa Plehe i Rasima Smajića te Nermina Bjelaka iz Bosanskohercegovačke patriotske patije (BPS) u Skupštini Kantona Sarajevo, kojima je Centralna izborna komisija osporila da predstavljaju srpski narod u Domu naroda FBiH, s obzirom da su se na prošlim izborima izjasnili drugačije nego na posljednjim, samo je još jedan slučaj koji govori o hroničnom i sve više izraženijem nedostatku kadrova srpske nacionalnosti u FBiH, a i ako hoćete bilo koje druge nebošnjačke ili "nebosanske" nacionalnosti na području Kantona Sarajevo na primjer.

Interesantno, Pleho se upravo na Badnji dan preko medija odrekao srpstva negirajući da se stvarno tako izjasnio, potvrđujući činjenicu da se lažno izjasnio, te da će ostati kao poslanik u Skupštini KS u Klubu Srba. Bjelak je pak u medijima ustvrdio da je očigledan nedostatak Srba, ne odrekavši se doduše srpstva, ali ni islamske vjere niti bosanskog jezika.

Njih trojica, da su samo malo više unaprijed razmišljali, da su se na prošlim izborima izjasnili kao i na ovim, bili bi delegati u Klubu Srba Doma naroda PFBiH, pa bi se za ovaj mandat deficit Srba u organima FBiH donekle amortizovao.

Poslanici koji negiraju pripadnost jednom narodu javno, tako će u naredne 4 godine u Skupštini KS djelovati u Klubu koji pripada tom narodu.

Ove godine su iz Kantona Sarajevo, iz čije skupštine se bira 5 delegata iz reda srpskog naroda u Dom naroda PFBiH, izabrana njih tek dvojica, s obzirom da akcija Plehe, Smajića i Bjelaka da uskoče na tri upražnjena srpska mjesta, nije prošla.

Nakon Lokalnih izbora 2012. godine, iz 4 gradske sarajevske opštine izabrano je tek 5 od 6 potrebnih vijećnika srpske nacionalnosti koji se biraju u Gradsko vijeće.

Nije tajna da se srpski kadrovi u FBiH, a srpski i hrvatski u Sarajevu, suhim zlatom plaćaju.

Tako je famozna odluka o konstitivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH danas postala sve teže ispunjiva formalnost, pokazuje savremena federalna politička realnost, a sve češće modus operandi kako doći do toliko željene "guzovače", iliti relativno lagodnog života na budžetskim jaslama.

Kako će Predstavnički dom PFBiH uspjeti da postigne da makar minimalna 4 poslanika srpske nacionalnosti sjedi u klupama, nejasno je.

Ali jasno je jedno sigurno. Ko god se na sljedećim izborima prijavi kao Srbin ili Hrvat u Sarajevu, ili samo Srbin u Federaciji, najvjerovatnije ulazi u neki parlament, a možda i kao delegat pride na federalnom nivou, pa makar ne dobio nijedan glas.

Pripadnici izrazito većinskog naroda u jednoj sredini postali su u kadrovskim križaljkama i ispunjavanju "konstitutivnih" propisa, potpuno nekonkurentni, pa očito rješenje vide u drugačijem etničkom izjašnjavanju. Još ako je to izjašnjavanje tako deficitarno kao srpsko u Sarajevu, onda mu je zelena karta osigurana, socijalno, zdravstveno i redovna plata.

(Nezgodić)

Sarajevo okrivljuje Zagreb dok Brisel plaća studije za Pelješki most i glumi neutralnog arbitra držeći leđa Čoviću

Preko optike sarajevskih medija, opet su raskolačenih očiju gledali u službeni Zagreb, uz prepričavanje starih priča o Pelješkom mostu, nakon što je potpredsjednik Vlade Hrvatske Branko Grčić juče izjavio da je na Hrvatskoj sada da ubrzano krene u pripremu kompletne studije izvodljivosti za projekat izgradnje Pelješkog mosta, kako bi ga ponudila Evropskoj komisiji za moguće sufinansiranje iz fondova Evropske unije.

Vijest je opet na ekrane vratila sve one eksperte i političare koji su po ko zna koji put javno ponovili da Hrvatska nema pravo da bez saglasnosti BiH moguće ugrozi pristup međunarodnim vodama našoj zemlji, što joj garantuje međunarodno pravo na osnovu konvencije Ujedinjenih nacija iz 1958. godine i  Konvencije o otvorenom moru UN-a koja je stupila na snagu 16 novembra 1994. godine, dokument kojeg je i sama Hrvatska usvojila, naravno.

Sve oči u sarajevskim medijima gledale su uvrijeđeno u Zagreb, ali su autori priča i priloga, te njihovi urednici, namjerno ili slučajno izostavili jednu važniju adresu - Brisel,  te izostavili neizbježno važnu činjenicu da je početkom maja prošle godine, hrvatska šefica diplomatije Vesna Pusić, na povratku iz Brisela slavodobitno obznanila medijima da je predstudija izvodljivosti, koju je naručila Evropska komisija pokazala je da je Pelješki most, ako je vjerovati ekspertima službenog Brisela, 'apsolutno najbolja opcija povezivanja juga Hrvatske s ostatkom države'.

Pusićeva je spominjala neke bodove tada. Navodno naručena predstudija je rješenju u korist gradnje mosta ddodijelila 14 dok je rješenje koje predviđa kopneni koridor kroz BiH ocijenjeno sa minus 19 bodova.

Ministarka je tada novinarima objasnila da je famozna predstudija po narudžbi Evropske komisije, pokazala kako je izgradnja Pelješkog mosta, 'apsolutno gledano, ne samo finansijski, nego šengenski i politički te fitosanitarno i najbolja opcija'.

Shodno ovim činjenicama, ne čudi Grčićeva izjava, uz dodatak da će tražiti da se studija izvodljivosti finanira iz evropskih fondova, ali čudi ponašanje novinara javnog medijskog servisa Federacije, te ne samo njih, nego i drugih sarajevskih medija koji su odmah poletjeli za isprobanim i izjanđalim populizmom,  kao i raznih eksperata jer je očito da svi oni obmanjuju javnost, s obzirom da su potpuno iz priče o gradnji Pelješkog mosta izostavili Brisel, ali zato službeni Zagreb nipošto ne.

Podsjetimo se malo na izjave zvaničnog Zagreba iz proteklih godina, počevši od, u dijelovima BiH, teško primljene izjave premijera Ive Sanadera iz oktobra 2007. godine da Hrvatska ne treba da traži saglasnost ni od koga da bi gradila most na svojoj teritoriji.

Nakon neslavnog Sanaderovog odlaska, njegova nasljednica na mjestu premijera i nekadašnja stranačka kolegica Jadranka Kosor izjavila je u avgustu 2011. godine u Metkoviću da Hrvatska ne odustaje od gradnje Pelješkog mosta, tvrdeći da je Vlada zaokružila finansijsku konstrukciju i da će se radovi na izgradnji nastaviti u septembru te godine.

Sredinom maja 2012. godine, nova vlada premijera Milanovića, najavila je da bi mogla, nakon 7 godina definitivno da odustane od gradnje Pelješkog mosta, zbog vrtoglave cijene projekta od 320 miliona eura te takođe najavila i raskid Ugovora o gradnji mosta kopno-Pelješac, kojeg su Hrvatske ceste 2005. godine sklopile s preduzećima Konstruktor, Viadukt i Hidroelektra niskogradnja.

Tada je u medijima, uz najave o odustajanju diskretno spomenuta i ideja koridora kroz Neum, koja bi, prema tadašnjim procjenama, koštala višestruko manje- oko 5 miliona eura.

Za vrijeme HDZ-ovih vlada, u vrijeme Sanadera i Kosor, opozicija iz SDP-a i HNS-a oštro je kritikovala ideju izgradnje Pelješkog mosta kao preskupu i megalomansku, te su podsjećali da Hrvatska to sebi ne može da priušti.

Dileme službenog Zagreba, kojeg sada predstavljaju nekadašnji oštri kritičari i protivnici gradnje Pelješkog mosta, otklonio je svakako službeni Briselm  odnosno predstudija koju je naručila Evropska komisija.

Službeni Zagreb praktično je, nakon smjene HDZ-ove, u SDP-ovu i HNS-ovu vladu, odustao od gradnje mosta sve do famozne predstudije i Milanovićevih čestih izjava da gradnja mosta dolazi u obzir ako ga bude finansirala EU, a ne Hrvatska koja za to nema sredstva.

Malo po malo, Brisel je okuražio Zagreb da se vrati staroj ideji, koju je tako gorljivo zagovarao Sanader.

Njegovi politički protivnici sada su uz predstudiju po narudžbi Evropske komisije, konačno 'prelomili' i nastavili tako gdje je Sanader stao.

Da nije bilo briselskog vjetra u leđa i rezultata ključne predstudije, Zagreb bi s BiH možda razrađivao planove o gradnji kopnenog koridora, ili pak tunela, kako se još predlagalo.

Međutim, Brisel je rekao svoje i to u Sarajevu izgleda toliko teško podnose da potpuno ignorišu notorne činjenice.

Prije skoro 5 godina, u maju 2009. godine, u to doba član, danas predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavio je da će, 'nastavi li Hrvatska gradnju mosta za Pelješac bez konsultacija s Bosnom i Hercegovinom, država BiH zbog toga podnijeti tužbu Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu'.
Kome će danas Komšić da prijeti tužbom? Briselu? Čisto sumnjam.

Interesantno, u septembru 2012. godine na trilateralnom sastanku povjerenika Evropske unije za proširenje Štefana Filea,  hrvatske ministarke spoljnih poslova Vesne Pusić i njenog kolege iz BiH Zlatka Lagumdžije,  već se govorilo i znalo o studiji izvodljivosti po narudžbi Evropske komisije, a naš šef diplomatije je izjavio da 'kakvo god rješenje bilo na kraju, to će biti rezultat dogovora Hrvatske i Bosne i Hercegovine'. „

 - Hoće li biti most, nemost, tunel, nadvožnjak, podvožnjak, avioni, kamioni, sve će biti rezultat međusobnog dogovora - pričao je tada, inače često vickasti ministar Lagumdžija, koga su očito njegovi partneri Pusićka i File, uspjeli da 'pređu'.

Dok se predstudija radila, umišljenom političaru koji misli da sve zna i da je najpametniji na svijetu, evropski i hrvatski 'partneri' vješto su zamazivali oči, a izgleda i isprali mozak.

I ne samo njemu, nego i ostalim političarima i medijima koji ne vide da upravo Brisel stoji iza najnovije reaktuelizacije gradnje spornog mosta, baš kao što se glumeći arbitre, kobajagi dobronamjerni, nudeći pomoć u slučaju teških pregovora oko provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju 'Sejdić-Finci', a u stvari drže leđa Draganu Čoviću i HDZ-u BiH te njihovim satelitima iz HDZ-a 1990.

Niti jednom rječju Brisel nije odvojio Čovićeve zahtjeve od merituma presude 'Sejdić-Finci'.

Sve su, poslovično, prepustili domaćim političarima - čitaj: dali su Čoviću odriješene ruke da na presudi 'Sejdić-Finci' ostvari svoje političke ciljeve kroz mantru da se slučaj Komšić više nikada ne ponovi.

Ko ne vidi da zvanični Brisel nije superiorni i neutralni arbitar, kakvog ga zamišljaju pojedine političke tintare u svojim utopističkim snovima o civilizovanoj i ne znam kakvoj divnoj i krasnoj Evropi i Uniji, kojoj tako naivno vjeruju i teže, taj je obična budala ili plaćenik, neko ko iz nesposobnosti ili korumpiranosti obmanjuje javnost da Zagreb, a ne Brisel plaća studije o gradnji Pelješkog mosta i oduzima BiH pravo na nesmetan pristup međunarodnim vodama, da Zagreb, a ne Brisel arbitrira u pregovorima u kojima se Čoviću i HDZ- BiH daje svo vrijeme ovoga svijeta da, dok ne zadovolje svoje apetite, unedogled odgode provođenje presude 'Sejdić-Finci', namirujući, ispod tezge, stare težnje, želje i stremljenja. 

(Nezgodić)

Bošnjaci i Bosanci: Jesu li nacija, nacije, jedan, dva, tri, četiri ili pet naroda?!

            U ovom trenutku na političko-ideološkoj sceni Bošnjaka i sve glasnijih Bosanaca i Hercegovaca, sudeći prema izjavama udruženja, intelektualaca te bivših i sadašnjih vjerskih vođa, dominiraju najmanje četiri temeljna, međusobno neusaglašena pravca mišljenja, a što direktno utiče na ključna pitanja i odgovore koji pojašnjavaju definiciju etničke grupe, nacije i nacionalne vizije. Kako su se Bosanci i Hercegovci, ne generalno, ali u najvećem broju, ideološki, etnički, a neki i nacionalno odvojili od Bošnjaka, što je aktuelizovano u vrijeme kampanje nekih udruženja, vezanih za izjašnjavanje pred predstojeći popis stanovništva, dogodili su se rascjepi unutar svakog od te dvije grupe, koje još unutar sebe nemaju konsenzus jesu li etničke ili nacionalne. Procjep unutar bošnjačkog korpusa, pojavio se na istom mjestu na kojem je puklo između Bošnjaka i Bosanaca, na razdiobi između proklerikalnih i prosekularnih, kao i na pitanju jesu li Bošnjaci samo etnička grupa kao dio jedinstvene bosanskohercegovačke nacije ili su nacija za sebe, doduše bez nacionalne države. Slična pukotina, nastala je i unutar Bosanaca i Hercegovaca. Dok jedni u Bosanaca traže za sebe status četvrtog naroda- konstituenta, odnosno priznavanje etničnosti Bosanaca, drugi zagovaraju praktično ostanak postojećih etničkih kategorija ali predlažu uvrštavanje kategorije nacionalnog izjašnjavanja, čime bi se, smatraju, svi građani BiH, bez obzira na etničku pripadnost, morali nacionalno izjasniti kao Bosanci i Hercegovci.  U nastavku teksta, slijedi pregled ova četiri pravca mišljenja na bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj političko-ideološkoj sceni, te izjava, teorija i rješenja koje su njihovi protagonisti isticali u posljednje vrijeme, u zemlji i inostranstvu.

Procjene pojedinih intelektualaca, kao što su književnik Hadžem Hajdarević i profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić, da je Svjetski bošnjački kongres privatna institucija bivšeg reisu-ul-uleme Mustafe Cerića, koju treba ignorisati i ne davati joj na značaju, umnogome su se pokazale naivnim, obzirom na međunarodne i unutrašnje aktivnosti SBK-a koje su uslijedile. Naime, turske novinske agencije na bosanskom jeziku izvijestile su kako je 27. januara 2013. godine, predsjednik SBK-a u sred podijeljenog Skoplja naglasio saradnju između Albanaca i Bošnjaka, te poručio da se Bošnjaci mogu ugledati na Albance kako bi naučili da cijene i vole svoj narod, ne spomenuvši Makedonce niti rječju u njihovoj vlastitoj zemlji. 

Niko do sada nije problematizovao niti kritikovao ovakav Cerićev pristup, vjerovatno slijedeći taktiku da, čak i kada u ime Bošnjaka Cerić staje otvoreno na jednu stranu u jednom podijeljenom gradu i daje otvorenu podršku Albancima u Makedoniji, treba zažmiriti i ne davati Ceriću i SBK-u na značaju. 

SBK je nedavno, svojim pismom  generalnom sekretaru UN-a, povodom koncerta kojeg je organizovao predsjednik Generalne skupštine UN-a Vuk Jeremić, kada je izveden „Marš na Drinu“, krunisao seriju pisama kojima su zabrinuta bošnjačka udruženja iz zemlje i dijaspore protestovala zbog izvođenja ove, kako su je nazvali, „fašističke“ kompozicije u sjedištu UN-a. Iz SBK su očito sačekali da pisma pošalju bošnjačka udruženja, među kojim su neka od njih, pisala čak i Jeremićevoj majci, pa da se kao šećer na kraju, koordinisano oglasi i sam predsjednik SBK-a, tražeći Jeremićevu smjenu.

Oni koji su mislili da će, ako ignorišu Cerića i SBK, na čijem je čelu, prestati aktivnosti pomenute organizacije, očito su se prevarili.

Osim što, u skladu sa svojim političkim stremljenjima, vizijama i ambicijama promoviše stavove pod krinkom bošnjačkih interesa, Cerić ima i svoju viziju Bošnjaka, očito kao nacionalne zajednice, što odudara od onoga što zagovara recimo profesor Lavić i drugi koji slično misle kao on. Cerić je u programu FACE televizije više puta ponovio svoju poznatu tezu da su Bošnjaci jedini narod Balkana koji nema vlastitu nacionalnu državu, odbijajući uporno da, i pored insistiranja voditelja Senada Hadžifejzovića, pojasni šta u stvari želi da kaže i poruči, nudeći opet, također rado ponavljani izraz: „Never complain, never explain“.

Da Bošnjaci nisu nacija, kao što zagovara Cerić i SBK, nego etnička grupa, kao dio bosanskohercegovačke nacije, zagovara profesor Lavić, koji je za vrijeme aktuelizacije dileme biti Bošnjak ili Bosanac, objašnjavao Bosancima da ne mogu biti etnički, nego samo nacionalni Bosanci i Hercegovci, kao što su to uostalom, prema njegovom mišljenju i svi ostali građani BiH, pa bili etnički Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili ostali, dajući prednost imenu Bošnjak u etničkom smislu, nad odrednicom Bosanac.

U svojstvu predsjednika Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), gostujući 21. januara 2013. godine u dnevniku TV1, Lavić je, u povodu pisma kojeg su Agenciji za statistiku BiH uputili VKBI i Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, objasnio javnosti da se pismom, čiji je i sam potpisnik i inicijator, sugeriše jasno razgraničenje pitanja o etničkom i nacionalnom izjašnjavanju, dodajući da su državljanstvo i nacionalnost u modernoj zapadnjačkoj nauci zapravo jedno te isto.

Svjestan da će se bošnjačko-bosanski korpus najvjerovatnije na popisu razići, uz mogućnost da bude i onih koji će se izjasniti i kao Muslimani, Lavić, kao i njegovi supotpisnici smatra da bi po principu lijevka, Agencija za statistiku BiH, sve koji se izjasne kao Bosanci, Muslimani, Bosanci-muslimani, Bošnjaci-muslimani ili Bosanci i Hercegovci, trebalo podvesti pod Bošnjake, kao etničku odrednicu.

Više je nego jasno da se, osim što se ne slaže sa Cerićem da vjerski autoriteti, bivši ili sadašnji, ne trebaju da vode nacionalnu politiku Bošnjaka, Lavić ne slaže ni sa očitom Cerićevom i logikom SBK-a da su Bošnjaci u stvari nacija. Već smo spomenuli da su Lavić i intelektualci okupljeni oko VKBI i „Preporoda“ protiv etničke odrednice Bosanac. Međutim, Lavić se očito slaže sa jednom od dvije struje unutar samoproklamovanih Bosanaca i Hercegovaca koja smatraju da isključivo samo ta odrednica može biti nacionalna, ali ne i etnička.

Suprotna struja unutar Bosanaca i Hercegovaca ne želi ni da čuje za mogućnost da se bilo ko od njih izjasni etnički kao Bošnjak, Srbin i Hrvat, što pobornici etničkog bosanstva pežorativno nazivaju „BHS“. Nemali je broj primjera na društvenim mrežama, forumima i u rubrici komentara čitalaca na online portalima u kojem zagovornici etničkog izjašnjavanja u kategoriji Bosanac, ispoljavaju prezir prema svima koji bi da se izjasne kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Žučne rasprave i količina jezika mržnje koju Bošnjaci i Bosanci upućuju jedni drugima, jasno ukazuju na to da se u BiH etablirao jedan novi međuetnički animozitet. Bošnjaci optužuju Bosance za sve i svašta, od toga da razbijaju bošnjački korpus, pa sve do optužbi da su plaćenici velikosrpske politike i da provode politiku Radovana Karadžića, ni manje ni više. Zagovornici etničkog bosanstva, u sukobu su, osim sa etničkim i nacionalnim Bošnjacima, i sa nacionalnim Bosancima, koji priznaju postojeće etničke grupe, ali ističu nacionalnu pripadnost državi BiH. Praktično, mala je razlika između etničkih i sekularnih Bošnjaka i nacionalnih Bosanaca i Hercegovaca. Stvari su u nijansama. Etnički i sekularni Bošnjaci, zapravo se isto tako smatraju nacionalnim Bosancima, s tim da više ističu pripadnost i izjašnjavanje unutar bošnjačke komponente, dok građanski dio nacionalnih Bosanaca, na neki način potire, i u drugi plan stavlja svoju etničku, konstitutivnu ili manjinsku pripadnost.

Kada se na ova četiri pravca mišljenja na bošnjačko-bosanskoj sceni, doda i potencijalni broj onih koji će se izjasniti starim nacionalnim imenom Musliman, možemo da konstatujemo u stvari, da će se bošnjačko-bosanski korpus razbiti možda na pet ili više odrednica.

Više je nego jasno da se najviđeniji unutar bošnjačke političke, intelektualne i vjerske elite ne mogu dogovoriti između sebe jesu li Bošnjaci etnička grupa ili nacija, ali ni oko toga da li nacionalnu politiku Bošnjaka trebaju da vode više prosekularni ili proklerikalni protagonisti.

Bosanci i Hercegovci pak, još se nisu dogovorili da li da se samodeklarišu kao etnički ili kao nacionalni Bosanci, što sve skupa sigurno samo usložnjava dileme običnog bošnjačkog i bosanskog svijeta, koji s nevjericom posmatra, ne vjerujući svojim očima i ušima, kako njihova elita nije u stanju da postigne konsenzus oko ključnih pitanja identiteta – da li recimo da se Bošnjaci simbolički vezuju više za državu BiH ili da razvijaju svoj vlastiti nacionalni identitet, ne vezujući ga sudbinski i isključivo samo za pripadnost bosanskoj naciji, kao trodijelnom međuetničkom konglomeratu.

Ovakvo poražavajuće stanje stvari na bošnjačko-bosanskoj ideološkoj sceni sigurno  izaziva podsmjeh kod mnogih koji sa strane, a moguće i maliciozno gledaju na stvari, imajući sve razloge da likuju nad podjelom koja tako glasno svjedoči o nezrelosti, istorijskoj nedorečenosti bošnjačke i bosanske ideje, bilo u etničkom, bilo u nacionalnom smislu i nespremnošću intelektualaca, političara i radnika od javne riječi da sjednu za sto, postignu neki minimalni konsenzus i prekinu javno blamiranje čitavog jednog, dva, tri, četiri ili pet naroda.

Popisna groznica, licemjerje dušebrižnika i istorijske laži : Upravo je bošnjačka elita kriva za atrofiju bošnjačke nacionalne svijesti

Piše: Nezgodić

Praktično, uoči popisa stanovništva i dobara koji će se u BiH održati 2013. godine, u vrijeme dok traje probni popis, na medijsku scenu stupili su dušebrižnici, zabrinuti hoće li se Bošnjaci znati kao takvi izjasniti, kada im popisivač postavi pitanje o etničkoj i vjerskoj pripadnosti ili pitanje kojim jezikom govore.

Zabrinutost su izrazili predsjednik Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca Nedžad Mulabegović, bošnjački političar iz Republike Srpske, inače potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Ramiz Salkić, dok je koalicija nevladinih organizacija predvođena Bošnjačkim pokretom za ravnopravnost na čelu sa Sejfudinom Tokićem, prekaljenim političarom, od Saveza reformskih snaga, Ujedinjenih bosanskohercegovačkih socijaldemokrata, SDP-a i SDU-a, pokrenulo inicijativu „Bitno je biti Bošnjak“.

Naime, svi nabrojani izražavaju zabrinutost da će se bošnjački etnički korpus pocijepati na Bošnjake, Bosance, muslimane-Bošnjake, Bosance i Hercegovce,  ili možda još na koju dodatnu formulaciju, implicitno priznavši da Bošnjaci kao narod nisu svjesni svog identiteta i da im treba sugestija ili pomoć pri izjašnjavanju na popisu, kao da se radi o kolektivitetu mentalno zaostalih osoba.

Nije teško prisjetiti se najprominentnijih bošnjačkih političara koji su u dugim i teškim dogovorima oko donošenja Zakona o popisu stanovništva bili protiv da se na popisu uopšte uvrštavaju pitanja o etničkoj i vjerskoj pripadnosti i jeziku, pravdajući to standardima Eurostata, koji ova pitanja tretira kao neobavezna, na što ispitanik ne mora da odgovori. Sa druge strane hrvatski, a posebno srpski predstavnici u vlasti BiH, bili su kategorički da ova pitanja budu postavljena ispitanicima. Na kraju, bošnjački predstavnici popustili su u svojim zahtjevima, tješeći se da se uopšte neće morati izjašnjavati o etničkoj pripadnosti i sličnim pitanjima. Međutim, sve su prilike da im ipak nije svejedno.

Postavlja se pitanje, čega su se bošnjački političari toliko plašili postavljanjem pitanja o etniji, vjeri i jeziku, i zbog čega su se inicijatori i zabrinuti bošnjački intelektualci i političari toliko uspaničili sada kada je jasno da će se ipak većina ispitanika, posebno Srba i Hrvata,  vrlo rado izjasniti o svom nacionalnom, vjerskom i jezičkom pripadanju? Među razlozima su se uglavnom mogli čuti izrazi zabrinutosti da bi se onda legalizirali rezultati etničkog čišćenja. Međutim, je li baš sve u tome?

Upravo na ovome blogu, tretirano je višedecenijsko zapuštanje bošnjačke ideje, a tu se misli posebno na period od kada su Muslimani odlučili da se izjašnjavaju kao Bošnjaci,  nepostojanje institucija, kulturnih, prosvjetnih i drugih koji su do sada, od 1993. godine do danas, valjda mogli da učine nešto više na podizanju svijesti Bošnjaka o svom identitetu, kako se ne bi danas našli u ovakvoj poražavajućoj ulozi, da jedan ustavno priznati narod moraju podsjećati ko su i šta su.

Sve vrijeme, bošnjački i bosanski političari zapravo su bježali od razvijanja bošnjačke politike plašeći se da ih neko ne optuži da kopiranjem politike srpskih i hrvatskih etničkih stranaka, stavljaju tačku na krajnju trodijelnu podjelu BiH.  Nikada se nisu htjeli, makar javno, suočiti s realnošću da su podjele BiH na tri dijela u svim aspektima života i društva, brutalno počeli s početkom rata i da danas živimo unutar administrativnih granica koje su pratile tek ohlađene linije fronta. Trojne podjele pratile su sport, kulturu, ekonomiju, medije, školstvo i šta sve ne. Međutim, izjave vodećih bošnjačkih i bosanskih građanskih političara gotovo poslovično su u prvi plan stavljali interes očuvanja cjelovite BiH, jačanje zajedničkog bosanskohercegovačkog identiteta kao krajnjeg cilja bošnjačke politike. Istini za volju nešto se od bosanskohercegovačkog integrizma i dugogodišnje, politički korektne priče u Bošnjaka i primilo među narodom, ali isključivo na teritoriju na kojoj većinski žive Bošnjaci.

Sada se priča o bosanskoj naciji, koju je svojevremeno promicao i sam Alija Izetbegović i uvjeravanja kako je cjelovita i građanska BiH vrhunaravski cilj Bošnjaka, vratila kao neprijatni udarac bumeranga, na kojeg su mnogi zaboravili. Bošnjački ideolozi nisu do sada, na ovakav način stupali na scenu. Mnogi od njih su javno izjavljivali kako su Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nije tražio osnivanje svoje nacionalne države, a kritiku hrvatskih i srpskih težnji, brižljivo su podastirali bošnjačkom otvorenošću i protivljenju dominaciji nacionalnog ili etničkog ključa u javnim poslovima, posebno etničkom nazivanju teritorija. Nije im smetalo što se bosanska ideja širi, pa makar i vlastitom dvorištu i na uštrb brojnosti bošnjačkog korpusa, sve do bojazni da se takva dugogodišnja kampanja ne bude jasno vidjela nakon popisa.  Sa druge strane, disidenti iz bošnjačkog nacionalnog korpusa, danas mahom Bosanci i Hercegovci, nikada nisu prihvatili tekovine islamiziranja Armije BiH i pokušaje desekularizacije društva u poraću, pa su smatrali da je upravo bošnjačka nacionalna ideja rodonačelnik takvih tendencija.

Bošnjački ideolozi i političari pak, nikada nisu učinili ništa ozbiljno na afrimaciji bošnjačke ideje.  Nikada im nije smetalo što na globalno prisutnom Google-u bosanski jezik uopšte ne postoji, što praktično roditelji ne mogu naći gotovo niti jedan crtić sa bosanskom sinhronizacijom, a najprogresivnijim bošnjačkim i bosanskim građanskim ideolozima koji preziru svaku nacionalnu ideju, a posebno svoga naroda, nije očito smetalo što su svojim ignorisanjem modernog razvoja bošnjačke nacionalne ideje dopustili vjerskim čelnicima,marginalcima i konfliktnim nacionalističkim publicistima da u svoje ruke uzmu stvari i počnu sa osnivanjem institucija sa bošnjačkim predznakom.

Godine ignorisanja i zapuštanja, koje su urodile potpunom atrofijom bošnjačke nacionalne svijesti udarile su u glavu mnoge lijene bošnjačke ideologe, preobučene u bosanske integriste,  koji sada vlastitu odgovornost moraju pred javnosti spašavati ho-ruk i navrat-nanos smišljenim, licemjernim akcijama buđenja uspavane nacionalne svijesti odveć zbunjenih Bošnjaka.

Razloge dosadašnje bošnjačke i bosanske politike u izgladnjivanju bošnjačkog, a nabildavanju bosanskog identiteta, u zapostavljanju naučnog bavljenja periodom srednjovjekovne bosanske države, odakle i Bošnjaci i Bosanci crpe svoju nacionalnu simboliku i temelje svoga identiteta, treba tražiti u neuspjelim pokušajima bošnjačkih historičara i ideologa da istorijske činjenice i artefakte tumače onako kako je bilo potrebno i moguće u najtežim okolnostima kada se po svaku cijenu moralo doći do ustroja bošnjačkog nacionalnog bića, u vatrenom obruču između srpskih i hrvatskih, odavno definisanih nacionalnih težnji.

Zapravo, bošnjački i bosanski historičari i ideolozi uvijek su nam na kašičicu pružali sve ono što nas je zanimalo iz srednjevjekovnog perioda bosanskog kraljevstva i bosanskih banova, kao da su nešto sve vrijeme krili, o čemu treba pisati u tematski drugačije posloženom tekstu i o čemu bi konačno neko trebao realno i pošteno da progovori. Nadomjestak takvom sumnjivom i šturom pristupu istorijskoj edukaciji vlastitog naroda, nerijetko je bio islamski faktor, koji se opet nije pokazao dovoljno jakim u promoviranju bošnjačke nacionalne ideje i svijesti među Bošnjacima.

Nakon Izetbegovićevog reislamiziranja bosanskih muslimana, svjedočimo i patetičnim pokušajima „rebošnjakizacije“ Bošnjaka. Samo je pitanje, na kojim osnovama će, faktički nepunu godinu pred popis,  bošnjački ideolozi probati Bosance odgovoriti od svog nauma da se tako izjasne, i kako Bošnjake uvjeriti da čitava, sada je jasno, s razlogom, s namjerom i ciljem neuhranjena nacionalna ideja, nije tek puki trik politikanata koji moraju da objasne narodu zašto su započeli, a onda ostavili da trune začetak bošnjačke nacionalne ideje.

Odgovore treba potražiti u istorijskim artefaktima, tačnije poveljama bosanskih banova i kraljeva,  koji mogu da nam ponude mnoštvo razloga zbog čega ćemo doći do zaključka da sa bošnjačkom nacionalnom idejom, na temeljima srednjevjekovne bosanske države, mnogo toga ne štima i da se u najmanju ruku može postaviti mnogo nedoumica.  Toga su ideolozi itekako bili svjesni pa su nam nudili samo ono što smo smjeli da znamo, a ostalo su prepustili stihiji koja neumitno vodi krahu koji se jasno nazire s pojavom paničnih apela i sugestija o tome kako Bošnjaci treba da se izjasne, čime su i bošnjački političari, ideolozi i istoričari priznali svoj višedecenijski neuspjeh i opet od svog naroda napravili slučaj. Samo ovoga puta neće moći svoje promašaje prebacivati na velikosrpski ili velikohrvatski faktor, titoistički režim i slične floskule.  Biće jasno da je bošnjačka nacionalna ideja držana ispod tepiha voljom bošnjačkih elita, a da sada ista ta elita vrijeđa razum i intelekt vlastitog naroda, spočitavajući mu neukost i pomanjkanje nacionalne svijesti, kao da je sam narod za to kriv.  

Šta znači 20 godina u bosanskoj i bošnjačkoj politici: Ništa!

Kako je počelo, sve su prilike da doživljavamo deja vu. I prije 20 godina, u osvit nadolazećeg rata, zabrinuto se pričalo o Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, martovskom sastanku Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, podjeli BiH, raspadu zajedničkih sportskih saveza, unitarizaciji i separatizmu.

I danas, 20 godina poslije, ako je suditi prema događajima i stanju javnostu u Bošnjaka i Bosanaca, krug se opet vratio na početak. Tu je umjesto Memoranduma, novi Memorandum 2, ovdje zloglasnog SANU-a i društva, mostarski sporazum najjačih partija Srba i Hrvata u BiH proglašen je Karađorđevom 2, Goran Milić  je opet  dobio posao u Sarajevu - prije 20 godina na Yutelu, sada na Al Jazeeri, imenjak mu Bregović se također vraća u Sarajevo, da bi možda opet otišao, a Nogometni savez BiH očito živi svoje posljednje dane, pocijepan po entitetsko-etno-nacionalnim crtama, i najvjerovatnije bit će izoliran i izbačen iz svih međunarodnih aktivnosti.

 Aveti prošlosti

Tzv. međunarodna zajednica je prije 20 godina ratovala u Iraku, danas najsvježije ratuje u Libiji. Odnosno, ima neka svoja preča posla. Od nje se u ovdašnjoj kasti bošnjačkih i bosanskih građanskih političara, intelektualaca i dežurnih analitičara opće prakse i svekolikog javnog mnijenja očekuje da spriječi raspad zemlje, preduprijedi dalju eskalaciju nagomilanih problema, osigura pravnu sigurnost, ukratko - od nje se očekuje puni angažman, baš kao i prije 20 godina, kada se očekivalo da „svijet neće dozvoliti“ krvoproliće.

Među likovima koji se ponovno zabrinuto pojavlju u bošnjačkoj i bosanskoj javnosti kao da se ništa nije promijenilo, makar na razini čujnog vokabulara i floskula koji ponovno zatrpavaju javnost.  I dalje je tu opasnost od velikosprske ideje, duha iz Karađorđeva, čemu obilato idu u prilog izljevi srpsko-hrvatskog pomirenja i sporazumijevanja, na regionalnoj kao i na unutrašnjoj razini BiH, „neshvatljiva inertnost međunarodne zajednice“ i uvijek prisutni apeli i peticije nekome trećem, nekoj imaginarnoj međunarodnoj zajednici da spriječi, makar djelimični scenario od prije 20 godina, a koji se, vidimo, čujemo i osjećamo, može rezati u zraku. Slaba fajda je bila od ovakve retorike i prije 20 godina, pa zašto onda očekivati da i nakon 20 godina isti ispaljivači zasićenih floskula očekuju neku korist. Neodlučnost i osjećaj isključenosti u balkanskim poslovima , osjećaj da su izdani od strane međunarodne zajednice i dalje dominira, 20 godina kasnije. Bošnjačka i bosanska javnost ponaša se kao invalid kojem treba njega i pomoć druge osobe, a ishitreni koraci vladajuće SDP i SDA koalicije u formiranju vlasti na razini Federacije BiH, stvari su oko koje se izražava najdublja zabrinutost jer dovodi u pitanje budućnost BiH.

 I ovako malobrojni bošnjački i probosanski, multietnički korpus podijeljen je i međusobno posvađan. Korijeni su duboki, a u recentnoj ratnoj prošlosti BiH, najprije se može promatrati kroz sukob sekularista i „islamista“ unutar Armije BiH. To je trakavica koja se posljednjih dana ponovno protegla na primjeru, zašto podržaste Divjaka, a ne Ganića, te u poslovično neizbalansiranom reagiranju iz Islamske zajednice spram navoda umirovljenog generala Armije RBiH Stjepana Šibera.  Dočekao je taj dvoglavi bošnjačko-bosanski korpus da se zbog njegovih političkih predstavnika i njihove nazovi politike svi šprdaju s njim, baš kako je to ubitačno prije neki dan „dijagnosticirao“ predsjednik RS-a Milorad Dodik, na „mostarskom Karađorđevu 2“ ocjenivši za bošnjačke i bosanske političare kako „tamo ne može niko ni sa kim, pa kako će onda s nama“.

A i ako se neko s bošnjačkim i bosanskim izbornim legitimitetom odvaži i krene u formiranje vlasti na način koji doduše najbliže odgovara Miloševićevom prevratu u Srbiji u njezinim pokrajinama, te Crnoj Gori, u znamenitoj antibirokratskoj revoluciji od prije nešto više od 20 godina, onda se bosanska i bošnjačka javnost opet dodatno podijeli, atomizira do neprepoznavanja i beznačajnosti, gdje samo medijska buka oličena u nadglasavanju starih i prevaziđenih parola, jeftinog populizma ovisnika o vanrednim stanjima te uvijek prisutna zabrinutost za „cjelovitu i demokratsku BiH“,  svjedoči da se ovdje kod nas nešto polemizira i predlaže. Ili pak pričaju tako, s neke analitičke ili akademske kritičke visine, kao da se ne radi o nama. Priča se, da se na kraju ništa ne bi reklo. Da se ne bi zamjerilo međunarodnoj zajednici ili da neko, nedaj Bože, ne bi pomislio da su Bošnjaci i Bosanci -  unitaristi i nacionalisti.

Progresivci i „građanski babo“

Viđeniji i liberalniji probosanski intelektualci pak, kao profesor Zdravko Grebo, opet kritiziraju miješanje Zagreba i Beograda u unutrašnje stvari zemlje, baš kao što se pričalo i prije 20 godina. Zamjera Josipoviću i Tadiću bliskost s Dodikom, i procjenjuje kako bi sutra pristali na podjelu BiH, iako govore drugačije. Šaćir Filandra, viđeniji profesor i intelektualac iz bošnjačkog korpusa  pak ocjenjuje u najtiražnijoj bošnjačkoj novini kako su Bošnjaci sad zatečeni, iznenađeni što drugi od njih očekuju samostalno političko mišljenje. On konstatira da stanje bošnjačkog korpusa nije posve sjano, ali netom proje toga da su u posljednjih 20 godina ostvarili sva svoja politička i kulturna prava. Viđeniji profesor, samo je jedan u nizu majstora šuplje javne riječi da se kontradiktornostima potpuno otupi bilo kakva oštrica jasnog mišljenja i precizne analize, predviđene najširem javnom mnijenju. On prokazuje ideju da 500 hiljada Bošnjaka na Drini može sačuvati zemlju od raspada i podređuje je opet nejasnim i generalnim floskulama, da državu jedino možemo sačuvati, a to, upozorava profesor nije fraza, „uspostavom vladavine zakona, poštivanjem ljudskih i nacionalnih prava koji će proizvesti osjećaj ustavnog patriotizma u toj državni kod njenih građana, bez obzira na njihovu nacionalnost“.

Ne čini li vam se poštovani čitatelju da ste ovakve utopijske redke nebrojeno puta čuli iz širokog bosanskog arsenala svakojaka ćorava posla i da navodi viđenijih profesora uopće ne zaslužuju da budu analizirani jer ne govore ništa, nego nam samo izazivaju neugodan osjećaj mučnine pred povraćanje?!  Ako je neko i očekivao od naših viđenijih profesora da nešto kažu, onda se po ko zna koji put ponovno razočarao i konstatirao kako „od nas nema ništa“.   

Prosto, ovdje je sve isto, kao i prije 20 godina u bošnjačkoj i bosanskoj politici – zalaganje za ljudska i građanska prava, pozivanje na evropske standarde, konvencije i povelje, punih usta ravnopravnosti i suštine BiH, ZAVNOBIH-a i iritantne kolonijalne svijesti da će neko to sve uraditi umjesto nas, u vrijeme kada se, svi vide al' niko da prizna, balkanska slagalica konačno slaže, bez Bošnjaka i Bosanaca, bez istine o „agresiji na BiH“, bez Oca na službenom putu u Libiji da intervenira i kazni neposlušne Srbe i Hrvate koje ometaju provedbu utopijske građanske BiH.

Da je simbolika od prije dvadesetak godina ponovno prisutna u nekim događajima na političkoj sceni, svjedoči i koaliranje smrtnih političkih neprijatelja SDA i SDP, koji su, da budemo potpuno jasni, koalirali jedino još u ratnim godinama, obzirom da je SDA-u i RBiH trebalo Srba koji će popuniti mjesta na kojima su do tada sjedili, odmetnuti SDS-ovci.

I danas, SDP je glavna baza iz koje se delegiraju nebošnjaci na mjesta u vlasti predviđena za Srbe i Hrvate, a što je inicijalna kapisla – sjetiti se slučaja Komšić – mučne političke krize od izbora u oktobru 2010. do danas. Sve su prilike da SDA i dalje nema dovoljno Srba i Hrvata da popuni sve što se famoznom konstitutivnošću naroda traži u pogledu zastupljenosti njihovih predstavnika, pa ćemo očito i dalje živjeti mimikriju nekoć multietničke BiH kroz sablazan, samoobmanjujuće konstitutivnosti utopijske građanske BiH na  teritoriju sa bošnjačkom većinom. S tim u vezi, može se kazati, kako moj prijatelj šeretski primijeti, da je Alija Izetbegović u stvari,  pravi „građanski babo“ i da je on razapeo taj građanski šator na ruševinama ZAVNOBIH-ovske BiH. Najprogresivniji slojevi u bošnjačkom i bosanskom korpusu, evo već 20 godina jašu na krilima ideja „građanskog babuke“ i njegova išareta o bosanskoj naciji, prokazujući u isto vrijeme njegovu tamnu stranu oličenu u ideji o nesekularnom društvu i godinama islamiziranja Armije BiH.

Zapravo, najprogresivniji sloj Bošnjaka i Bosanaca prosto prezire svaku nacionalnu ideju, a posebno u svome narodu, vezujući svaku primjesu nacionalnog za tamnu stranu „građanskog babe“. Baš, kao i prije 20 godina, pričajući o nemani nacionalizma, i danas, oni se sklanjaju pod skute teorije i generalne kritike nacionalizma na uštrb građanskog, ne primjećujući da je njihove građanske favorite upravo u vlast uveo on – „građanski babo Alija“.

Tako, sklanjajući se u sigurne akademske i slobodarske, demokratske i civilizirane visine, oni prepuštaju taj prostor nacionalne bošnjačke misli nekim drugim, kao što su Islamska zajednica ili Fatmir Alispahić, kako bi ih na miru mogli čerečiti kao nazadnjake i aveti tmurne nacionalističke prošlosti koja se zadržala do danas, zaboravljajući pritom kako je prošle godine na Saboru Islamske zajednice upravo njen poglavar kazao da je do sada IZ morala voditi i nacionalnu politiku Bošnjaka, diskretno implicirajući da je iz sekularnih krugova nije imao ko voditi te da je došlo vrijeme da to radi neko drugi umjesto hodža.

 Historijski krah i nada

Međutim, džaba je izgleda pričati na ovaj način, jer progresivni sloj Bošnjaka i Bosanaca, bježi od sebe i od pomisli da grade svoju nacionalnu politiku, prosto jer se to njima gadi; peru se od sebe i opiru sebi, pa stoga uvijek žele biti dio nečeg većeg jer su oni,  kako to Filandra u pomenutom intervjuu reče, „opterećeni jednom neojugoslavenskom paradigmom  rješavanja nacionalnog pitanja i sveukupnih društvenih odnosa“, a ne čini li se da bi se moglo, umjesto neojugoslavenski, ta opterećenost imenovati kao opterećenost bosanskohercegovačkom utopijskom i evropskom paradigmom. Rezultat je isti i nakon 20 godina. Bježeći od realnosti Evropske unije, kao prvenstveno zajednice nacionalnih država, u koju se svim bićem vajkaju, gdje, pazi sad, ultradesne partije dobivaju svakim izborima sve veće povjerenje Europejaca, najprogresivniji slojevi u bošnjačkom i bosanskom multietničkom korpusu samo nastavljaju utopijske ideologije povratka neke nadnacionalne, u smislu nadetničke supstance BiH. Sve drugo, oni nikad neće priznati. Nakon starih i izjanđalih ispaljivača floskula o cjelovitoj i demokratskoj, te utopijske nemani koja je, teško je priznati, doživjela svoj historijski krah, progresivni sloj intelektualaca samo produbljuju te težnje, danas umivene u neki najnoviji novogovor, pokupljen negdje na inozemnim specijalizacijama i institutima za demokratiju, ljudska prava i slično. Oni su samo nastavak teškog bremena kolonijalne sudbe bosanskohercegovačkih prostora i žitelja koji, duboko razočarani u sve što je domaće, u sve paradigme i politike sa domaćeg tla, više ne vjeruju  ni u šta, a što ne dolazi iz, samo njima spasonosnih kolonijalnih visina „civiliziranog Zapada“. Ovakav defetizam, duboko se uvukao, ne samo u intelektualne slojeve bošnjačkog i bosanskog svijeta, nego i u neuki narod, kojemu dokoličarski popodnevni radijski programi služe da se pojade auditoriju kako „ovdje nema života“. Za to opet možemo kriviti prokletu kolonijalnu svijest, potpuno odsustvo samopoštovanja i dostojanstva, sve započeto nekoć plemenitim idejama brojnih nevladinih organizacija, na budžetu inozemnih agendista kojima smo uvijek bili tek safari na domak ruke, da se jednom i konačno skinu nacionalisti i kleptomani na vlasti, da nas Evropa jednom primi, pa da i mi odahnemo.

Opet se rješenje kolonijalne sudbe traži u novom potčinjavanju, u usklađivanju standarda sa Briselskim administrativnim mastodontom, u uvođenju standarda i u utapanju u nešto veće, opet bježeći od sebe samih, i svojih susjeda koji, nečekajući da po bošnjačko-bosanskim željama međunarodna zajednica sredi stvari na Balkanu, sami između sebe sređuju, bez nas, jer pobogu, mi čekamo kolonizatora da nam kaže kako ćemo živjeti, koga voljeti, a koga mrziti. To je vrzino kolo, u kojem nismo ni svjesni, koliko smo se upleli. Lakše je opet za sve kriviti „inertnost međunarodne zajednice“, Zagreb i Beograd, drviti o Memorandumu 2 i Karađorđevu 2, i izbjegavati priznati da je politika „građanskog babe“ sa islamskom pozadinom i njegovih građanskih ikebana, nepovratno propala i da je vrag odnio šalu,  te da je krajnje vrijeme za historijski dogovor sa susjedima kako nam se scenario od prije 20 godina više nikad ne bi ponovio. Ili pak, Goran Milić zna gdje je frka, pa je svojim iskusnim nosem, baš kao i Al Jazeera nanjušio meso za svoje buduće balkanske brejknjuzovske maksuzije.

Bojati je se samo da kolonijalna svijest isčekivanja, da će neko drugi riješiti naše probleme, nije uzela previše maha, baš kao u jezivoj Andrićevoj da:

 „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda, da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.“

Kako kaže izreka, nada umire posljednja. Stoga, nadati se da će pogubne historijske paradigme unutar bošnjačko-bosanskog korpusa jednom konačno iščeznuti, skupa sa pogubnom kolonijalnom sviješću koja nam neda da razlikujemo svoju sopstvenu korist od štete. 
Inertna i defanzivna antipolitika bošnjačkih i bosanskih predstavnika, kao objekta, odnosno samodeklarirajućeg nesubjekta unutrašnje, regionalne i svjetske politike jednostavno mora prestati da bi nas i susjedi i ini stranci uzeli iole za ozbiljno. Bježanija od realnosti, nije nam nikakve koristi donijela ni u proteklih 20 godina, štaviše, samo je ojačala naš mazohistički poriv za samodeklariranjem kao amorfne mase koja nit' smrdi, nit' miriše, nit' je k'o pita, nit' uzima za obziljno, izuzev u slučajevima kada ruka ambasadora BiH u Vijeću sigurnosti UN-u treba biti podignuta za početak bombardiranja Libije, pa makar nepovratno propalo milijardu eura poslova naših firmi u Gaddafijevoj Libiji.

Presretnuti razgovori!