Piše: Nezgodić
Praktično, uoči popisa stanovništva i dobara koji će se u
BiH održati 2013. godine, u vrijeme dok traje probni popis, na medijsku scenu
stupili su dušebrižnici, zabrinuti hoće li se Bošnjaci znati kao takvi izjasniti,
kada im popisivač postavi pitanje o etničkoj i vjerskoj pripadnosti ili pitanje
kojim jezikom govore.
Zabrinutost su izrazili predsjednik Vijeća kongresa
bošnjačkih intelektualaca Nedžad Mulabegović, bošnjački političar iz Republike
Srpske, inače potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Ramiz Salkić,
dok je koalicija nevladinih organizacija predvođena Bošnjačkim pokretom za
ravnopravnost na čelu sa Sejfudinom Tokićem, prekaljenim političarom, od Saveza
reformskih snaga, Ujedinjenih bosanskohercegovačkih socijaldemokrata, SDP-a i
SDU-a, pokrenulo inicijativu „Bitno je biti Bošnjak“.
Naime, svi nabrojani izražavaju zabrinutost da će se
bošnjački etnički korpus pocijepati na Bošnjake, Bosance, muslimane-Bošnjake,
Bosance i Hercegovce, ili možda još na
koju dodatnu formulaciju, implicitno priznavši da Bošnjaci kao narod nisu
svjesni svog identiteta i da im treba sugestija ili pomoć pri izjašnjavanju na
popisu, kao da se radi o kolektivitetu mentalno zaostalih osoba.
Nije teško prisjetiti se najprominentnijih bošnjačkih
političara koji su u dugim i teškim dogovorima oko donošenja Zakona o popisu
stanovništva bili protiv da se na popisu uopšte uvrštavaju pitanja o etničkoj i
vjerskoj pripadnosti i jeziku, pravdajući to standardima Eurostata, koji ova
pitanja tretira kao neobavezna, na što ispitanik ne mora da odgovori. Sa druge
strane hrvatski, a posebno srpski predstavnici u vlasti BiH, bili su
kategorički da ova pitanja budu postavljena ispitanicima. Na kraju, bošnjački
predstavnici popustili su u svojim zahtjevima, tješeći se da se uopšte neće
morati izjašnjavati o etničkoj pripadnosti i sličnim pitanjima. Međutim, sve su
prilike da im ipak nije svejedno.
Postavlja se pitanje, čega su se bošnjački političari toliko
plašili postavljanjem pitanja o etniji, vjeri i jeziku, i zbog čega su se
inicijatori i zabrinuti bošnjački intelektualci i političari toliko uspaničili
sada kada je jasno da će se ipak većina ispitanika, posebno Srba i Hrvata, vrlo rado izjasniti o svom nacionalnom, vjerskom
i jezičkom pripadanju? Među razlozima su se uglavnom mogli čuti izrazi
zabrinutosti da bi se onda legalizirali rezultati etničkog čišćenja. Međutim,
je li baš sve u tome?
Upravo na ovome blogu, tretirano je višedecenijsko zapuštanje
bošnjačke ideje, a tu se misli posebno na period od kada su Muslimani odlučili
da se izjašnjavaju kao Bošnjaci, nepostojanje
institucija, kulturnih, prosvjetnih i drugih koji su do sada, od 1993. godine do
danas, valjda mogli da učine nešto više na podizanju svijesti Bošnjaka o svom
identitetu, kako se ne bi danas našli u ovakvoj poražavajućoj ulozi, da jedan
ustavno priznati narod moraju podsjećati ko su i šta su.
Sve vrijeme, bošnjački i bosanski političari zapravo su
bježali od razvijanja bošnjačke politike plašeći se da ih neko ne optuži da
kopiranjem politike srpskih i hrvatskih etničkih stranaka, stavljaju tačku na
krajnju trodijelnu podjelu BiH. Nikada
se nisu htjeli, makar javno, suočiti s realnošću da su podjele BiH na tri
dijela u svim aspektima života i društva, brutalno počeli s početkom rata i da
danas živimo unutar administrativnih granica koje su pratile tek ohlađene
linije fronta. Trojne podjele pratile su sport, kulturu, ekonomiju, medije,
školstvo i šta sve ne. Međutim, izjave vodećih bošnjačkih i bosanskih građanskih
političara gotovo poslovično su u prvi plan stavljali interes očuvanja cjelovite
BiH, jačanje zajedničkog bosanskohercegovačkog identiteta kao krajnjeg cilja
bošnjačke politike. Istini za volju nešto se od bosanskohercegovačkog
integrizma i dugogodišnje, politički korektne priče u Bošnjaka i primilo među
narodom, ali isključivo na teritoriju na kojoj većinski žive Bošnjaci.
Sada se priča o bosanskoj naciji, koju je svojevremeno
promicao i sam Alija Izetbegović i uvjeravanja kako je cjelovita i građanska
BiH vrhunaravski cilj Bošnjaka, vratila kao neprijatni udarac bumeranga, na
kojeg su mnogi zaboravili. Bošnjački ideolozi nisu do sada, na ovakav način
stupali na scenu. Mnogi od njih su javno izjavljivali kako su Bošnjaci jedini
narod na Balkanu koji nije tražio osnivanje svoje nacionalne države, a kritiku
hrvatskih i srpskih težnji, brižljivo su podastirali bošnjačkom otvorenošću i protivljenju
dominaciji nacionalnog ili etničkog ključa u javnim poslovima, posebno etničkom
nazivanju teritorija. Nije im smetalo što se bosanska ideja širi, pa makar i
vlastitom dvorištu i na uštrb brojnosti bošnjačkog korpusa, sve do bojazni da se
takva dugogodišnja kampanja ne bude jasno vidjela nakon popisa. Sa druge strane, disidenti iz bošnjačkog
nacionalnog korpusa, danas mahom Bosanci i Hercegovci, nikada nisu prihvatili
tekovine islamiziranja Armije BiH i pokušaje desekularizacije društva u poraću,
pa su smatrali da je upravo bošnjačka nacionalna ideja rodonačelnik takvih
tendencija.
Bošnjački ideolozi i političari pak, nikada nisu učinili
ništa ozbiljno na afrimaciji bošnjačke ideje. Nikada im nije smetalo što na globalno
prisutnom Google-u bosanski jezik uopšte ne postoji, što praktično roditelji ne
mogu naći gotovo niti jedan crtić sa bosanskom sinhronizacijom, a
najprogresivnijim bošnjačkim i bosanskim građanskim ideolozima koji preziru
svaku nacionalnu ideju, a posebno svoga naroda, nije očito smetalo što su
svojim ignorisanjem modernog razvoja bošnjačke nacionalne ideje dopustili
vjerskim čelnicima,marginalcima i konfliktnim nacionalističkim publicistima da
u svoje ruke uzmu stvari i počnu sa osnivanjem institucija sa bošnjačkim
predznakom.
Godine ignorisanja i zapuštanja, koje su urodile potpunom
atrofijom bošnjačke nacionalne svijesti udarile su u glavu mnoge lijene bošnjačke
ideologe, preobučene u bosanske integriste, koji sada vlastitu odgovornost moraju pred
javnosti spašavati ho-ruk i navrat-nanos smišljenim, licemjernim akcijama
buđenja uspavane nacionalne svijesti odveć zbunjenih Bošnjaka.
Razloge dosadašnje bošnjačke i bosanske politike u
izgladnjivanju bošnjačkog, a nabildavanju bosanskog identiteta, u
zapostavljanju naučnog bavljenja periodom srednjovjekovne bosanske države,
odakle i Bošnjaci i Bosanci crpe svoju nacionalnu simboliku i temelje svoga
identiteta, treba tražiti u neuspjelim pokušajima bošnjačkih historičara i
ideologa da istorijske činjenice i artefakte tumače onako kako je bilo potrebno
i moguće u najtežim okolnostima kada se po svaku cijenu moralo doći do ustroja bošnjačkog
nacionalnog bića, u vatrenom obruču između srpskih i hrvatskih, odavno
definisanih nacionalnih težnji.
Zapravo, bošnjački i bosanski historičari i ideolozi uvijek
su nam na kašičicu pružali sve ono što nas je zanimalo iz srednjevjekovnog perioda
bosanskog kraljevstva i bosanskih banova, kao da su nešto sve vrijeme krili, o
čemu treba pisati u tematski drugačije posloženom tekstu i o čemu bi konačno
neko trebao realno i pošteno da progovori. Nadomjestak takvom sumnjivom i
šturom pristupu istorijskoj edukaciji vlastitog naroda, nerijetko je bio islamski
faktor, koji se opet nije pokazao dovoljno jakim u promoviranju bošnjačke
nacionalne ideje i svijesti među Bošnjacima.
Nakon Izetbegovićevog reislamiziranja bosanskih muslimana,
svjedočimo i patetičnim pokušajima „rebošnjakizacije“ Bošnjaka. Samo je
pitanje, na kojim osnovama će, faktički nepunu godinu pred popis, bošnjački ideolozi probati Bosance odgovoriti
od svog nauma da se tako izjasne, i kako Bošnjake uvjeriti da čitava, sada je
jasno, s razlogom, s namjerom i ciljem neuhranjena nacionalna ideja, nije tek
puki trik politikanata koji moraju da objasne narodu zašto su započeli, a onda
ostavili da trune začetak bošnjačke nacionalne ideje.
Odgovore treba potražiti u istorijskim artefaktima, tačnije
poveljama bosanskih banova i kraljeva, koji mogu da nam ponude mnoštvo razloga zbog
čega ćemo doći do zaključka da sa bošnjačkom nacionalnom idejom, na temeljima
srednjevjekovne bosanske države, mnogo toga ne štima i da se u najmanju ruku
može postaviti mnogo nedoumica. Toga su
ideolozi itekako bili svjesni pa su nam nudili samo ono što smo smjeli da znamo,
a ostalo su prepustili stihiji koja neumitno vodi krahu koji se jasno nazire s
pojavom paničnih apela i sugestija o tome kako Bošnjaci treba da se izjasne,
čime su i bošnjački političari, ideolozi i istoričari priznali svoj
višedecenijski neuspjeh i opet od svog naroda napravili slučaj. Samo ovoga puta
neće moći svoje promašaje prebacivati na velikosrpski ili velikohrvatski
faktor, titoistički režim i slične floskule.
Biće jasno da je bošnjačka nacionalna ideja držana ispod tepiha voljom
bošnjačkih elita, a da sada ista ta elita vrijeđa razum i intelekt vlastitog
naroda, spočitavajući mu neukost i pomanjkanje nacionalne svijesti, kao da je
sam narod za to kriv.
Nema komentara:
Objavi komentar