U ovom trenutku na političko-ideološkoj sceni Bošnjaka i sve
glasnijih Bosanaca i Hercegovaca, sudeći prema izjavama udruženja,
intelektualaca te bivših i sadašnjih vjerskih vođa, dominiraju najmanje četiri temeljna,
međusobno neusaglašena pravca mišljenja, a što direktno utiče na ključna pitanja
i odgovore koji pojašnjavaju definiciju etničke grupe, nacije i nacionalne
vizije. Kako su se Bosanci i Hercegovci, ne generalno, ali u najvećem broju,
ideološki, etnički, a neki i nacionalno odvojili od Bošnjaka, što je aktuelizovano
u vrijeme kampanje nekih udruženja, vezanih za izjašnjavanje pred predstojeći
popis stanovništva, dogodili su se rascjepi unutar svakog od te dvije grupe,
koje još unutar sebe nemaju konsenzus jesu li etničke ili nacionalne.
Procjep unutar bošnjačkog korpusa, pojavio se na istom mjestu na kojem je puklo
između Bošnjaka i Bosanaca, na razdiobi između proklerikalnih i prosekularnih,
kao i na pitanju jesu li Bošnjaci samo etnička grupa kao dio jedinstvene
bosanskohercegovačke nacije ili su nacija za sebe, doduše bez nacionalne
države. Slična pukotina, nastala je i unutar Bosanaca i Hercegovaca. Dok jedni
u Bosanaca traže za sebe status četvrtog naroda- konstituenta, odnosno
priznavanje etničnosti Bosanaca, drugi zagovaraju praktično ostanak postojećih
etničkih kategorija ali predlažu uvrštavanje kategorije nacionalnog
izjašnjavanja, čime bi se, smatraju, svi građani BiH, bez obzira na etničku
pripadnost, morali nacionalno izjasniti kao Bosanci i Hercegovci. U nastavku teksta, slijedi pregled ova četiri
pravca mišljenja na bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj političko-ideološkoj
sceni, te izjava, teorija i rješenja koje su njihovi protagonisti isticali u
posljednje vrijeme, u zemlji i inostranstvu.
Procjene pojedinih intelektualaca, kao što su književnik Hadžem Hajdarević
i profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić, da je
Svjetski bošnjački kongres privatna institucija bivšeg reisu-ul-uleme Mustafe
Cerića, koju treba ignorisati i ne davati joj na značaju, umnogome su se
pokazale naivnim, obzirom na međunarodne i unutrašnje aktivnosti SBK-a koje su
uslijedile. Naime, turske novinske agencije na bosanskom jeziku izvijestile su
kako je 27. januara 2013. godine, predsjednik SBK-a u sred podijeljenog Skoplja
naglasio saradnju između Albanaca i Bošnjaka, te poručio da se Bošnjaci mogu
ugledati na Albance kako bi naučili da cijene i vole svoj narod, ne spomenuvši
Makedonce niti rječju u njihovoj vlastitoj zemlji.
Niko do sada nije problematizovao niti kritikovao ovakav Cerićev
pristup, vjerovatno slijedeći taktiku da, čak i kada u ime Bošnjaka Cerić
staje otvoreno na jednu stranu u jednom podijeljenom gradu i daje otvorenu
podršku Albancima u Makedoniji, treba zažmiriti i ne davati Ceriću i SBK-u na
značaju.
SBK je nedavno, svojim pismom generalnom sekretaru UN-a, povodom koncerta
kojeg je organizovao predsjednik Generalne skupštine UN-a Vuk Jeremić, kada je
izveden „Marš na Drinu“, krunisao seriju pisama kojima su zabrinuta bošnjačka
udruženja iz zemlje i dijaspore protestovala zbog izvođenja ove, kako su je
nazvali, „fašističke“ kompozicije u sjedištu UN-a. Iz SBK su očito sačekali da
pisma pošalju bošnjačka udruženja, među kojim su neka od njih, pisala čak i
Jeremićevoj majci, pa da se kao šećer na kraju, koordinisano oglasi i sam
predsjednik SBK-a, tražeći Jeremićevu smjenu.
Oni koji su mislili da će, ako ignorišu Cerića i SBK, na čijem
je čelu, prestati aktivnosti pomenute organizacije, očito su se prevarili.
Osim što, u skladu sa svojim političkim stremljenjima, vizijama i
ambicijama promoviše stavove pod krinkom bošnjačkih interesa, Cerić ima i svoju
viziju Bošnjaka, očito kao nacionalne zajednice, što odudara od onoga što
zagovara recimo profesor Lavić i drugi koji slično misle kao on. Cerić je u
programu FACE televizije više puta ponovio svoju poznatu tezu da su Bošnjaci
jedini narod Balkana koji nema vlastitu nacionalnu državu, odbijajući uporno da,
i pored insistiranja voditelja Senada Hadžifejzovića, pojasni šta u stvari želi
da kaže i poruči, nudeći opet, također rado ponavljani izraz: „Never complain,
never explain“.
Da Bošnjaci nisu nacija, kao što zagovara Cerić i SBK, nego
etnička grupa, kao dio bosanskohercegovačke nacije, zagovara profesor Lavić,
koji je za vrijeme aktuelizacije dileme biti Bošnjak ili Bosanac, objašnjavao
Bosancima da ne mogu biti etnički, nego samo nacionalni Bosanci i Hercegovci,
kao što su to uostalom, prema njegovom mišljenju i svi ostali građani BiH, pa
bili etnički Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili ostali, dajući prednost imenu Bošnjak u
etničkom smislu, nad odrednicom Bosanac.
U svojstvu predsjednika Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca
(VKBI), gostujući 21. januara 2013. godine u dnevniku TV1, Lavić je, u povodu
pisma kojeg su Agenciji za statistiku BiH uputili VKBI i Bošnjačka zajednica
kulture „Preporod“, objasnio javnosti da se pismom, čiji je i sam potpisnik i
inicijator, sugeriše jasno razgraničenje pitanja o etničkom i nacionalnom
izjašnjavanju, dodajući da su državljanstvo i nacionalnost u modernoj
zapadnjačkoj nauci zapravo jedno te isto.
Svjestan da će se bošnjačko-bosanski korpus najvjerovatnije na
popisu razići, uz mogućnost da bude i onih koji će se izjasniti i kao
Muslimani, Lavić, kao i njegovi supotpisnici smatra da bi po principu lijevka,
Agencija za statistiku BiH, sve koji se izjasne kao Bosanci, Muslimani,
Bosanci-muslimani, Bošnjaci-muslimani ili Bosanci i Hercegovci, trebalo
podvesti pod Bošnjake, kao etničku odrednicu.
Više je nego jasno da se, osim što se ne slaže sa Cerićem da
vjerski autoriteti, bivši ili sadašnji, ne trebaju da vode nacionalnu politiku
Bošnjaka, Lavić ne slaže ni sa očitom Cerićevom i logikom SBK-a da su Bošnjaci
u stvari nacija. Već smo spomenuli da su Lavić i intelektualci okupljeni oko
VKBI i „Preporoda“ protiv etničke odrednice Bosanac. Međutim, Lavić se očito
slaže sa jednom od dvije struje unutar samoproklamovanih Bosanaca i Hercegovaca
koja smatraju da isključivo samo ta odrednica može biti nacionalna, ali ne i
etnička.
Suprotna struja unutar Bosanaca i Hercegovaca ne želi ni da čuje
za mogućnost da se bilo ko od njih izjasni etnički kao Bošnjak, Srbin i Hrvat,
što pobornici etničkog bosanstva pežorativno nazivaju „BHS“. Nemali je broj
primjera na društvenim mrežama, forumima i u rubrici komentara čitalaca na
online portalima u kojem zagovornici etničkog izjašnjavanja u kategoriji
Bosanac, ispoljavaju prezir prema svima koji bi da se izjasne kao pripadnici
jednog od tri konstitutivna naroda. Žučne rasprave i količina jezika mržnje
koju Bošnjaci i Bosanci upućuju jedni drugima, jasno ukazuju na to da se u BiH
etablirao jedan novi međuetnički animozitet. Bošnjaci optužuju Bosance za sve i
svašta, od toga da razbijaju bošnjački korpus, pa sve do optužbi da su
plaćenici velikosrpske politike i da provode politiku Radovana Karadžića, ni
manje ni više. Zagovornici etničkog bosanstva, u sukobu su, osim sa etničkim i
nacionalnim Bošnjacima, i sa nacionalnim Bosancima, koji priznaju postojeće
etničke grupe, ali ističu nacionalnu pripadnost državi BiH. Praktično, mala je
razlika između etničkih i sekularnih Bošnjaka i nacionalnih Bosanaca i
Hercegovaca. Stvari su u nijansama. Etnički i sekularni Bošnjaci, zapravo se
isto tako smatraju nacionalnim Bosancima, s tim da više ističu pripadnost i
izjašnjavanje unutar bošnjačke komponente, dok građanski dio nacionalnih
Bosanaca, na neki način potire, i u drugi plan stavlja svoju etničku,
konstitutivnu ili manjinsku pripadnost.
Kada se na ova četiri pravca mišljenja na bošnjačko-bosanskoj
sceni, doda i potencijalni broj onih koji će se izjasniti starim nacionalnim
imenom Musliman, možemo da konstatujemo u stvari, da će se bošnjačko-bosanski
korpus razbiti možda na pet ili više odrednica.
Više je nego jasno da se najviđeniji unutar bošnjačke političke,
intelektualne i vjerske elite ne mogu dogovoriti između sebe jesu li Bošnjaci
etnička grupa ili nacija, ali ni oko toga da li nacionalnu politiku Bošnjaka
trebaju da vode više prosekularni ili proklerikalni protagonisti.
Bosanci i Hercegovci pak, još se nisu dogovorili da li da se
samodeklarišu kao etnički ili kao nacionalni Bosanci, što sve skupa sigurno
samo usložnjava dileme običnog bošnjačkog i bosanskog svijeta, koji s nevjericom
posmatra, ne vjerujući svojim očima i ušima, kako njihova elita nije u stanju
da postigne konsenzus oko ključnih pitanja identiteta – da li recimo da se
Bošnjaci simbolički vezuju više za državu BiH ili da razvijaju svoj vlastiti
nacionalni identitet, ne vezujući ga sudbinski i isključivo samo za pripadnost bosanskoj
naciji, kao trodijelnom međuetničkom konglomeratu.
Ovakvo poražavajuće stanje stvari na bošnjačko-bosanskoj ideološkoj
sceni sigurno izaziva podsmjeh kod
mnogih koji sa strane, a moguće i maliciozno gledaju na stvari, imajući sve
razloge da likuju nad podjelom koja tako glasno svjedoči o nezrelosti,
istorijskoj nedorečenosti bošnjačke i bosanske ideje, bilo u etničkom, bilo u
nacionalnom smislu i nespremnošću intelektualaca, političara i radnika od javne
riječi da sjednu za sto, postignu neki minimalni konsenzus i prekinu javno
blamiranje čitavog jednog, dva, tri, četiri ili pet naroda.
