Šta znači 20 godina u bosanskoj i bošnjačkoj politici: Ništa!

Kako je počelo, sve su prilike da doživljavamo deja vu. I prije 20 godina, u osvit nadolazećeg rata, zabrinuto se pričalo o Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, martovskom sastanku Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, podjeli BiH, raspadu zajedničkih sportskih saveza, unitarizaciji i separatizmu.

I danas, 20 godina poslije, ako je suditi prema događajima i stanju javnostu u Bošnjaka i Bosanaca, krug se opet vratio na početak. Tu je umjesto Memoranduma, novi Memorandum 2, ovdje zloglasnog SANU-a i društva, mostarski sporazum najjačih partija Srba i Hrvata u BiH proglašen je Karađorđevom 2, Goran Milić  je opet  dobio posao u Sarajevu - prije 20 godina na Yutelu, sada na Al Jazeeri, imenjak mu Bregović se također vraća u Sarajevo, da bi možda opet otišao, a Nogometni savez BiH očito živi svoje posljednje dane, pocijepan po entitetsko-etno-nacionalnim crtama, i najvjerovatnije bit će izoliran i izbačen iz svih međunarodnih aktivnosti.

 Aveti prošlosti

Tzv. međunarodna zajednica je prije 20 godina ratovala u Iraku, danas najsvježije ratuje u Libiji. Odnosno, ima neka svoja preča posla. Od nje se u ovdašnjoj kasti bošnjačkih i bosanskih građanskih političara, intelektualaca i dežurnih analitičara opće prakse i svekolikog javnog mnijenja očekuje da spriječi raspad zemlje, preduprijedi dalju eskalaciju nagomilanih problema, osigura pravnu sigurnost, ukratko - od nje se očekuje puni angažman, baš kao i prije 20 godina, kada se očekivalo da „svijet neće dozvoliti“ krvoproliće.

Među likovima koji se ponovno zabrinuto pojavlju u bošnjačkoj i bosanskoj javnosti kao da se ništa nije promijenilo, makar na razini čujnog vokabulara i floskula koji ponovno zatrpavaju javnost.  I dalje je tu opasnost od velikosprske ideje, duha iz Karađorđeva, čemu obilato idu u prilog izljevi srpsko-hrvatskog pomirenja i sporazumijevanja, na regionalnoj kao i na unutrašnjoj razini BiH, „neshvatljiva inertnost međunarodne zajednice“ i uvijek prisutni apeli i peticije nekome trećem, nekoj imaginarnoj međunarodnoj zajednici da spriječi, makar djelimični scenario od prije 20 godina, a koji se, vidimo, čujemo i osjećamo, može rezati u zraku. Slaba fajda je bila od ovakve retorike i prije 20 godina, pa zašto onda očekivati da i nakon 20 godina isti ispaljivači zasićenih floskula očekuju neku korist. Neodlučnost i osjećaj isključenosti u balkanskim poslovima , osjećaj da su izdani od strane međunarodne zajednice i dalje dominira, 20 godina kasnije. Bošnjačka i bosanska javnost ponaša se kao invalid kojem treba njega i pomoć druge osobe, a ishitreni koraci vladajuće SDP i SDA koalicije u formiranju vlasti na razini Federacije BiH, stvari su oko koje se izražava najdublja zabrinutost jer dovodi u pitanje budućnost BiH.

 I ovako malobrojni bošnjački i probosanski, multietnički korpus podijeljen je i međusobno posvađan. Korijeni su duboki, a u recentnoj ratnoj prošlosti BiH, najprije se može promatrati kroz sukob sekularista i „islamista“ unutar Armije BiH. To je trakavica koja se posljednjih dana ponovno protegla na primjeru, zašto podržaste Divjaka, a ne Ganića, te u poslovično neizbalansiranom reagiranju iz Islamske zajednice spram navoda umirovljenog generala Armije RBiH Stjepana Šibera.  Dočekao je taj dvoglavi bošnjačko-bosanski korpus da se zbog njegovih političkih predstavnika i njihove nazovi politike svi šprdaju s njim, baš kako je to ubitačno prije neki dan „dijagnosticirao“ predsjednik RS-a Milorad Dodik, na „mostarskom Karađorđevu 2“ ocjenivši za bošnjačke i bosanske političare kako „tamo ne može niko ni sa kim, pa kako će onda s nama“.

A i ako se neko s bošnjačkim i bosanskim izbornim legitimitetom odvaži i krene u formiranje vlasti na način koji doduše najbliže odgovara Miloševićevom prevratu u Srbiji u njezinim pokrajinama, te Crnoj Gori, u znamenitoj antibirokratskoj revoluciji od prije nešto više od 20 godina, onda se bosanska i bošnjačka javnost opet dodatno podijeli, atomizira do neprepoznavanja i beznačajnosti, gdje samo medijska buka oličena u nadglasavanju starih i prevaziđenih parola, jeftinog populizma ovisnika o vanrednim stanjima te uvijek prisutna zabrinutost za „cjelovitu i demokratsku BiH“,  svjedoči da se ovdje kod nas nešto polemizira i predlaže. Ili pak pričaju tako, s neke analitičke ili akademske kritičke visine, kao da se ne radi o nama. Priča se, da se na kraju ništa ne bi reklo. Da se ne bi zamjerilo međunarodnoj zajednici ili da neko, nedaj Bože, ne bi pomislio da su Bošnjaci i Bosanci -  unitaristi i nacionalisti.

Progresivci i „građanski babo“

Viđeniji i liberalniji probosanski intelektualci pak, kao profesor Zdravko Grebo, opet kritiziraju miješanje Zagreba i Beograda u unutrašnje stvari zemlje, baš kao što se pričalo i prije 20 godina. Zamjera Josipoviću i Tadiću bliskost s Dodikom, i procjenjuje kako bi sutra pristali na podjelu BiH, iako govore drugačije. Šaćir Filandra, viđeniji profesor i intelektualac iz bošnjačkog korpusa  pak ocjenjuje u najtiražnijoj bošnjačkoj novini kako su Bošnjaci sad zatečeni, iznenađeni što drugi od njih očekuju samostalno političko mišljenje. On konstatira da stanje bošnjačkog korpusa nije posve sjano, ali netom proje toga da su u posljednjih 20 godina ostvarili sva svoja politička i kulturna prava. Viđeniji profesor, samo je jedan u nizu majstora šuplje javne riječi da se kontradiktornostima potpuno otupi bilo kakva oštrica jasnog mišljenja i precizne analize, predviđene najširem javnom mnijenju. On prokazuje ideju da 500 hiljada Bošnjaka na Drini može sačuvati zemlju od raspada i podređuje je opet nejasnim i generalnim floskulama, da državu jedino možemo sačuvati, a to, upozorava profesor nije fraza, „uspostavom vladavine zakona, poštivanjem ljudskih i nacionalnih prava koji će proizvesti osjećaj ustavnog patriotizma u toj državni kod njenih građana, bez obzira na njihovu nacionalnost“.

Ne čini li vam se poštovani čitatelju da ste ovakve utopijske redke nebrojeno puta čuli iz širokog bosanskog arsenala svakojaka ćorava posla i da navodi viđenijih profesora uopće ne zaslužuju da budu analizirani jer ne govore ništa, nego nam samo izazivaju neugodan osjećaj mučnine pred povraćanje?!  Ako je neko i očekivao od naših viđenijih profesora da nešto kažu, onda se po ko zna koji put ponovno razočarao i konstatirao kako „od nas nema ništa“.   

Prosto, ovdje je sve isto, kao i prije 20 godina u bošnjačkoj i bosanskoj politici – zalaganje za ljudska i građanska prava, pozivanje na evropske standarde, konvencije i povelje, punih usta ravnopravnosti i suštine BiH, ZAVNOBIH-a i iritantne kolonijalne svijesti da će neko to sve uraditi umjesto nas, u vrijeme kada se, svi vide al' niko da prizna, balkanska slagalica konačno slaže, bez Bošnjaka i Bosanaca, bez istine o „agresiji na BiH“, bez Oca na službenom putu u Libiji da intervenira i kazni neposlušne Srbe i Hrvate koje ometaju provedbu utopijske građanske BiH.

Da je simbolika od prije dvadesetak godina ponovno prisutna u nekim događajima na političkoj sceni, svjedoči i koaliranje smrtnih političkih neprijatelja SDA i SDP, koji su, da budemo potpuno jasni, koalirali jedino još u ratnim godinama, obzirom da je SDA-u i RBiH trebalo Srba koji će popuniti mjesta na kojima su do tada sjedili, odmetnuti SDS-ovci.

I danas, SDP je glavna baza iz koje se delegiraju nebošnjaci na mjesta u vlasti predviđena za Srbe i Hrvate, a što je inicijalna kapisla – sjetiti se slučaja Komšić – mučne političke krize od izbora u oktobru 2010. do danas. Sve su prilike da SDA i dalje nema dovoljno Srba i Hrvata da popuni sve što se famoznom konstitutivnošću naroda traži u pogledu zastupljenosti njihovih predstavnika, pa ćemo očito i dalje živjeti mimikriju nekoć multietničke BiH kroz sablazan, samoobmanjujuće konstitutivnosti utopijske građanske BiH na  teritoriju sa bošnjačkom većinom. S tim u vezi, može se kazati, kako moj prijatelj šeretski primijeti, da je Alija Izetbegović u stvari,  pravi „građanski babo“ i da je on razapeo taj građanski šator na ruševinama ZAVNOBIH-ovske BiH. Najprogresivniji slojevi u bošnjačkom i bosanskom korpusu, evo već 20 godina jašu na krilima ideja „građanskog babuke“ i njegova išareta o bosanskoj naciji, prokazujući u isto vrijeme njegovu tamnu stranu oličenu u ideji o nesekularnom društvu i godinama islamiziranja Armije BiH.

Zapravo, najprogresivniji sloj Bošnjaka i Bosanaca prosto prezire svaku nacionalnu ideju, a posebno u svome narodu, vezujući svaku primjesu nacionalnog za tamnu stranu „građanskog babe“. Baš, kao i prije 20 godina, pričajući o nemani nacionalizma, i danas, oni se sklanjaju pod skute teorije i generalne kritike nacionalizma na uštrb građanskog, ne primjećujući da je njihove građanske favorite upravo u vlast uveo on – „građanski babo Alija“.

Tako, sklanjajući se u sigurne akademske i slobodarske, demokratske i civilizirane visine, oni prepuštaju taj prostor nacionalne bošnjačke misli nekim drugim, kao što su Islamska zajednica ili Fatmir Alispahić, kako bi ih na miru mogli čerečiti kao nazadnjake i aveti tmurne nacionalističke prošlosti koja se zadržala do danas, zaboravljajući pritom kako je prošle godine na Saboru Islamske zajednice upravo njen poglavar kazao da je do sada IZ morala voditi i nacionalnu politiku Bošnjaka, diskretno implicirajući da je iz sekularnih krugova nije imao ko voditi te da je došlo vrijeme da to radi neko drugi umjesto hodža.

 Historijski krah i nada

Međutim, džaba je izgleda pričati na ovaj način, jer progresivni sloj Bošnjaka i Bosanaca, bježi od sebe i od pomisli da grade svoju nacionalnu politiku, prosto jer se to njima gadi; peru se od sebe i opiru sebi, pa stoga uvijek žele biti dio nečeg većeg jer su oni,  kako to Filandra u pomenutom intervjuu reče, „opterećeni jednom neojugoslavenskom paradigmom  rješavanja nacionalnog pitanja i sveukupnih društvenih odnosa“, a ne čini li se da bi se moglo, umjesto neojugoslavenski, ta opterećenost imenovati kao opterećenost bosanskohercegovačkom utopijskom i evropskom paradigmom. Rezultat je isti i nakon 20 godina. Bježeći od realnosti Evropske unije, kao prvenstveno zajednice nacionalnih država, u koju se svim bićem vajkaju, gdje, pazi sad, ultradesne partije dobivaju svakim izborima sve veće povjerenje Europejaca, najprogresivniji slojevi u bošnjačkom i bosanskom multietničkom korpusu samo nastavljaju utopijske ideologije povratka neke nadnacionalne, u smislu nadetničke supstance BiH. Sve drugo, oni nikad neće priznati. Nakon starih i izjanđalih ispaljivača floskula o cjelovitoj i demokratskoj, te utopijske nemani koja je, teško je priznati, doživjela svoj historijski krah, progresivni sloj intelektualaca samo produbljuju te težnje, danas umivene u neki najnoviji novogovor, pokupljen negdje na inozemnim specijalizacijama i institutima za demokratiju, ljudska prava i slično. Oni su samo nastavak teškog bremena kolonijalne sudbe bosanskohercegovačkih prostora i žitelja koji, duboko razočarani u sve što je domaće, u sve paradigme i politike sa domaćeg tla, više ne vjeruju  ni u šta, a što ne dolazi iz, samo njima spasonosnih kolonijalnih visina „civiliziranog Zapada“. Ovakav defetizam, duboko se uvukao, ne samo u intelektualne slojeve bošnjačkog i bosanskog svijeta, nego i u neuki narod, kojemu dokoličarski popodnevni radijski programi služe da se pojade auditoriju kako „ovdje nema života“. Za to opet možemo kriviti prokletu kolonijalnu svijest, potpuno odsustvo samopoštovanja i dostojanstva, sve započeto nekoć plemenitim idejama brojnih nevladinih organizacija, na budžetu inozemnih agendista kojima smo uvijek bili tek safari na domak ruke, da se jednom i konačno skinu nacionalisti i kleptomani na vlasti, da nas Evropa jednom primi, pa da i mi odahnemo.

Opet se rješenje kolonijalne sudbe traži u novom potčinjavanju, u usklađivanju standarda sa Briselskim administrativnim mastodontom, u uvođenju standarda i u utapanju u nešto veće, opet bježeći od sebe samih, i svojih susjeda koji, nečekajući da po bošnjačko-bosanskim željama međunarodna zajednica sredi stvari na Balkanu, sami između sebe sređuju, bez nas, jer pobogu, mi čekamo kolonizatora da nam kaže kako ćemo živjeti, koga voljeti, a koga mrziti. To je vrzino kolo, u kojem nismo ni svjesni, koliko smo se upleli. Lakše je opet za sve kriviti „inertnost međunarodne zajednice“, Zagreb i Beograd, drviti o Memorandumu 2 i Karađorđevu 2, i izbjegavati priznati da je politika „građanskog babe“ sa islamskom pozadinom i njegovih građanskih ikebana, nepovratno propala i da je vrag odnio šalu,  te da je krajnje vrijeme za historijski dogovor sa susjedima kako nam se scenario od prije 20 godina više nikad ne bi ponovio. Ili pak, Goran Milić zna gdje je frka, pa je svojim iskusnim nosem, baš kao i Al Jazeera nanjušio meso za svoje buduće balkanske brejknjuzovske maksuzije.

Bojati je se samo da kolonijalna svijest isčekivanja, da će neko drugi riješiti naše probleme, nije uzela previše maha, baš kao u jezivoj Andrićevoj da:

 „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda, da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.“

Kako kaže izreka, nada umire posljednja. Stoga, nadati se da će pogubne historijske paradigme unutar bošnjačko-bosanskog korpusa jednom konačno iščeznuti, skupa sa pogubnom kolonijalnom sviješću koja nam neda da razlikujemo svoju sopstvenu korist od štete. 
Inertna i defanzivna antipolitika bošnjačkih i bosanskih predstavnika, kao objekta, odnosno samodeklarirajućeg nesubjekta unutrašnje, regionalne i svjetske politike jednostavno mora prestati da bi nas i susjedi i ini stranci uzeli iole za ozbiljno. Bježanija od realnosti, nije nam nikakve koristi donijela ni u proteklih 20 godina, štaviše, samo je ojačala naš mazohistički poriv za samodeklariranjem kao amorfne mase koja nit' smrdi, nit' miriše, nit' je k'o pita, nit' uzima za obziljno, izuzev u slučajevima kada ruka ambasadora BiH u Vijeću sigurnosti UN-u treba biti podignuta za početak bombardiranja Libije, pa makar nepovratno propalo milijardu eura poslova naših firmi u Gaddafijevoj Libiji.

Presretnuti razgovori!

Presretnuti razgovor!

Jedan je 11. mart!

Eto baš jutros u 9 i 30, japanski ambasador u sarajevskom hotelu Bosnia imao je zakazano otvaranje regionalnog sajma o eko turizmu, sat-dva nakon razornog zemljotresa na sjeveroistoku njegove zemlje koji je smrtno uplašio svijet sa svojih 8, 9 Rihterove skale i 10 metarskim cunamijem. Istog dana, na sedam sati razlike u Sarajevu zatvara se Sajam općina i gradova Jugositočne Evrope – NEXPO, zbog čijeg je održavanja večerašnji nastup DJ Umeka premješten iz hale „Huan Antonio Smnaran“ u Centar za djecu i omladinu gdje bi Uroš Umek trebao predstaviti svoju novu stvarku „Sarajevo“.

Prije 74 godine rođen je proglašeni, a potom poništeni general Armije BiH Jovan Divjak, koji trenutno boravi u Beču, gdje čeka izručenje BiH. Prije 8 godina na današnji dan ubijen je srpski premijer Zoran Đinđić, a Slobodan Milošević umro prije 5 godina.

Na današnji dan, iako ovo nije tekst iz rubrike „Na današnji dan“, oslobođena je Srebrenica 1945. godine, kako to historija bilježi da je „srebrenički partizanski odred, nakon mnogobrojnih pokušaja, uspio da tog dana oslobodi Srebrenicu od Crne legije - ustaške milicije“.

Zapovjednik UNPROFORA Phillipe Morillon je 11. marta 1993. godine ušao u Srebrenicu kako bi navodno sa vojnim snagama na terenu isposlovao neko primirje. U toj višednevnoj posjeti, prilikom obraćanja žiteljima na mjesnom trgu, izgovorio je „Vi ste sada pod zaštitom UN-a. Ja vas neću napustiti''!.

Jutros rano, prije zemljotresa iz četverodnevne posjete Japanu, otputovao je aktualni srpski predjednik Boris Tadić, dok je prošle godine, na današnji dan Londonski sud odlučivao o zahtjevu za puštanje Ejupa Ganića.

New York Times je 1997. objavio priču o logoru Čelebići, a isti dan je pepeo kreatora Zvjezdanih staza Genea Rodenberrya ispaljen u svemir. Za danas je pak bilo zakazano izjašnjenje Zorana Kušića za zločine u Srebrenici.

Prošle godine je u intervjuu za BIRN, objavljenim na današnji dan predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Patrick Robinson obećao da će se „najtraženijim bjeguncima suditi u Haagu“. Isti taj sud osnovan je 2003. godine na današnji dan.

Prošle godine u Sarajevu je na današnji dan počeo seminar „Priprema za proces pristupanja EU", dok se danas javnost u Sarajevu uglavnom zgražava zemljotresom i sinoćnjim Dodikovim intervjuom u emisiji Pečat na RTRS.-u

Danas su iz Ministarstva sigurnosti priopćili novost iz jučerašnjeg pisma generalnog tajnika Interpola, kako ne postoji raspisana potjernica za Divjakom, niti se on nalazi u registru Interpolovih baza podataka, dok je delegacija Velikog orijenta Francuske došla u pohod Srbiji izreći podršku njenom ulasku u EU.

U magazinu Dani su u u broju od 12 marta 1999. godine otkrili kako je odluka o skraćivanju zatvorske kazne osuđenim bivšim vojnicima trebala biti objavljena u Službenim novinama FBiH na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1998. godine, ali da je „iz nekog volšebnog razloga odluka objavljena tek 11. marta 1999. godine“, dodajući kako o svemu podrobnije treba ispitati između ostalog i nadležnog Ejupa Ganića, koji ih je, navodi list i pomilovao.

U Beču, danas je održan protestni miting „Međunarodni krivični tribunal bivšu Jugoslaviju-kriminalno oruđe pod okriljem UN-a", a na današnji dan 1991. godine, iako ovo nije tekst iz rubrike „Na današnji dan“, SPS-ovci su na beogradskom Ušću organizirali kontramiting kao odgovor na opozicijske proteste od 9. marta 1991. kojom prilikom je tadašnji kontraš, ministar industrije Srbije Dušan Matković pozvao kontramitingaše sa Ušća da se obračunaju sa „huliganima na Terazijama“.

Danas je proradio i najveći indonezijski vulkan na lokaciji Monado, a Japanci broje mrtve dok se svijet divi njihovoj staloženosti i organiziranosti.

Današnji datum i događaji koji su se zbili baš danas mnogima su šlagvort za priču o početku kraja svijeta, a ima ih, i glasni su jako, da će se to desiti 21. maja ove godine, te onih isto glasnih koji misle da će to biti 21. decembra 2012. godine.

Iako ovo nije tekst iz rubrike „Na današnji dan“ spomenimo i da je ostalo još 295 dana do kraja 2011. godine, da je 1985. Gorbachov postao sovjetski predsjednik, onaj posljednji sjećamo se, da je počeo američki građanski rat i da je iste te 1861. godine usvojen Ustav konfederalne Amerike, da je američki predsjednik Franklin delano Roosevelt potpisao je 1941. godine akt Lance-Lease kojim i pored načelne nautralnosti SAD ipak isporučuju vojne i druge zalihe saveznicima u Evropi.

Mogli bi zaista ovako dugo nabrajati i natezati neki provizorni kontekst današnjeg dana, riskirati da se u ovim napetim trenucima bude optužen za blasfemiju, nepoštovanje ili Bog te pita šta još.

Stat ćemo zagonetno, na vrijeme i ostaviti da ovaj tekstuljak bude tek nategnuti zbroj, možda pogrešno kontekstuiranih ili namjerno, možda maliciozno zbrčkanih događaja koji su se zbili na današnji dan. Sigurno je da svaki datum u godini ima mnoštvo događaja koje bi se na prvi pogled dokonom piskaralu učinili interesantnim za daljnje manipuliranje, i da su mnogi događaji opravdano ili neopravdano ovdje preskočeni, ali se ne može oteti utisku da je 11. mart nekako morao biti zabilježen, valjda zbog simbolike probranih i kontekstuiranih događaja, bosanskohercegovačke, balkanske i svjetske zbilje.

PTSP drma Sarajevom: Nije Ejup, nego Jovo!

U ovo vrijeme prošle godine uhapšen je član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić. Uslijedila je duga kvazipravno-politička, medijska sapunica – prepuna protesta, svakodnevnih izvještaja o Ganićevom psihofizičkom stanju, puna jeda i dizanja tenzija u javnosti, na svim stranama – a koja je trajala do kraja jula, kada je Ganić slavodobitno došao kući, i sam iznenađen što su mu ljudi, na potezu Alipašina džamija – Baščaršija, masovno prilazili na ulici, priznavši na jednoj sarajevskoj televiziji da nije nikada u svojoj političkoj i profesorskoj karijeri doživio takvu popularnost. Za njega se protestovalo, mijenjali se profili na Facebooku, istaknuti radnici Sarajevo Film Festivala briljirali na Al Jazeeri. Sanela Jenkins, našla se da pomogne svome u nevolji, dok su politički protivnici na bosansko-bošnjačkom dijelu Bosne vjerovatno u tom razdoblju imali jedinu stvar oko koje se se slagali – podrška Ganiću.

Ali, bilo je i onih kojima je Ganić bio previše odvratan, koji nisu mogli nikako prelomiti i izustiti podršku. Ne govorimo ovdje o javnosti iz Republike Srpske, Srbije ili područja zvanog kao entitet na čekanju, već o onom pravom trećem ostatku BiH, posebno u glavnom gradu Sarajevu. Na solidarnu krilaticu, proisteklu iz protesta narodnih, boračkih i studentskih masa “svi smo mi Ejup Ganić”, bilo je i onih koji mu ni u tom trenutku nisu mogli oprostiti sve zbog čega im je bio odvratan, pa je nastala protuparola “nismo svi Ejup Ganić”, prisjetimo se.

Promjene profila i okidači

Godinu dana od Ganićeva hapšenja, evo desilo se hapšenje umirovljenog generala Armije BiH Jovana Divjaka, kojem su austrijske vlasti odredile pritvor od 15 dana, što je sasvim dovoljno vremena da se i oko slučaja Divjak razvije slična homogenizacija, kao i u slučaju Ganić, uz vjerovatno priključenje “apstinentske mase” iz slučaja Ganić, jer im je taj bio odveć ogavan da bi ga javno sad branili, na kaficama među prijateljima i rodbinom, na Facebooku i Twitteru, na internetskom forumu ili u komentaru na vijest.

Sad se i za “apstinente” iz slučaja “podrška Ganiću” našlo dovoljno argumenata pa da im se desi Čika Jovo. On nije bio član stranke koja je sudjelovala u islamizaciji Armije RBiH, nije vižljast i uspješan kao Ganić, nije Sandžaklija, nije hajrov'o šminkersku kuću u centru grada, nije Bošnjak već Srbin, i to general, što je, priznat ćete bio i ostao kuriozitet u Armiji BiH, i svi pamte televizijsku snimku kako u Dobrovoljačkoj viče: “Ne pucaj!” Da se desi Jovo, a ne desi Ejup kod nekih je stvar dugogodišnje rezignacije esdeaovskom felom na vlasti, što je naravno razumljivo svakom normalnom čovjeku. Međutim, postavlja se pitanje šta je okidač pa se tako gorljivo desio Jovo na portalima, na Facebooku, klasičnim medijima, pred srpskom i austrijskom ambasadom, a da se prije tri sedmice nije desilo ni B od Berke Zečevića, uglednog profesora Mašinskog fakulteta u Sarajevu, zlatnog inženjera Armije BiH, kada ga je bosanskohercegovačka SIPA uhapsila po nalogu Haškog suda. Kako to da se nije desio Senad Avdić za sve novinare BiH i njihova udruženja i druge institucije koje kao budno prate i reguliraju, savjetuju i korigiraju sve u novinarstu, medijima i oko njih, kada je Slobodna bosna kažnjena sa po tri hiljade KM za svakog od duševno povrijeđenih lidera najjače stranke u Bošnjaka i Bosanaca?

E, pa nisu se masovno mijenjali profili na FB-u ni u Zečevićevom ni u Avdićevom slučaju, niti se javnost i svekoliki auditorij društvenih mreža na internetu tako gorljivo solidarizirao i kuckao ozlojeđene komentare o pravednosti čika Jove i ratnim dešavanjima, koje mnogi od gorljivih i solidarnih ili ne pamte ili nisu ni doživjeli, jer su bili negdje vani.

Očito je da je slučaj Divjak u javnosti, nekako s proljeća, doduše zimskog, donio slične tenzije kao prije godinu dana u slučaju Ganić, s tim, naravno, da je proradio i okidač kod “apstinentske” mase iz slučaja Ganić, valjda jer je Čika Jovo tako multietničan i kulturan, za razliku od Ganića, kojega ne može oprati ni Drina ni Sava, pa makar imao i sto doktorata.

Iskusnim medijskim mazohistima koji su, usprkos zasićenju slučajem Ganić, nekako pratili sve to što se dešavalo u izhaviještenoj javnosti za vrijeme Ganićeva tamnovanja u Londonu, neće biti lako opet sve to pratiti oko slučaja Divjak, valjda zato što se stvari umnogome ponavljaju, što su okidači za paljenje opalili u širem sloju stanovništva kojima je Ganić bio odveć antipatičan, koji možda nisu ni znali ko je Berko Zečević, ili misle da je Senad Avdić, možda manijak koji siluje, a i nagazio je SDP.

Selektivnost u paljenju ovih okidača sigurno je zanimljiva tema za psihologiju ili psihijatriju da istraži zbog čega neko ne može podržavati Ganića, ili dići glas protiv sramnog hapšenja Berke Zečevića, ili pak monstruozne presude protiv Slobodne bosne, ali da početkom sljedećeg mjeseca skoči na vijest o hapšenju Jove Divjaka.

Da je vrag odnio šalu i da moguće prisustvujemo ponavljanju nekih sličnih kolektivnih izljeva popratnih efekata posttraumatskog stresnog sindroma u postratnom Sarajevu, svjedoče i jutrošnji programi nekih sarajevskih radiostanica koje su svoje sugrađane na FM skali i streamingu dočekali sa patriotskim pjesmama iz 1992. godine.

“Da ti roknu samo dvije”, orilo se jutros sarajevskim eterom, podsjećaju sve koji su to bezbroj puta čuli u ratnom Sarajevu na kultnu pjesmu koju je otpjevao Kemal Monteno u društvu veterana duhovnog otpora razaranju Sarajeva i boraca protiv etničke podjele BiH. Prethodila joj je ona “Bosno i Hercegovino, naša domovino”, koju su pjevali mahom bh. pjevači sa tadašnjim prebivalištem u Hrvatskoj, kroz koju se prolamaju ezani umiksani sa crkvenim zvonima.

Bošnjaci i politika, ma daj...

Protesti pred austrijskom i srpskom ambasadom organizirani su promptno. Organizacija je bila besprijekorna. Sve sa policijskim osiguranjem. Ovisnici o vanrednim stanjima došli su na svoje. Štaviše, procvjetali su. Sad opet mogu da pričaju kako se Beograd sveti braniteljima BiH, kako međunarodna zajednica ništa ne poduzima, podilazi agresoru i progoni žrtvu. Mogu do mile volje da lamentiraju i izražavaju podršku, mogu neke televizije da, evo prijedloga za dodatno razvlačenje pameti, uvedu vanredne programe posvećenu Divjakovom hapšenju i da, kako narod kaže, pjevaju borbene.

Ali od toga svega Divjaku neće biti ništa bolje. Svima nama u BiH će od svakog ovog slučaja biti gore, jer ako laže pažljvi promatrač, onda ne laže javnost koja urla, doduše najviše ispred tastaure i miša.

Svi koji su se u momentima i uvjetima iole sređenije političke situacije u zemlji i regiji našli pomalo zapostavljeni sada opet mogu zablistati kao nekad Haris na CNN-u ili Emina na Al Jazeeri, ili baš kao onda početkom 2009. godine kada je Sarajevo ostalo bez plina, a Izrael napao pojas Gaze, kada se digla kuka i motika likova iz naftalina koji život ne mogu zamisliti bez poređenja Gaze i Sarajeva, Bošnjaka i Palestinaca.

I opet taj Beograd, urezat će se još dublje kao leglo svakog zla i antibosanstva, dok se ne rastope boje od jeda i prijezira. Hajde, Beograd, nego još i taj Dodik; opet da soli nezarasle rane svojim izjavama. Sve to i mnogo više, kao na tacni, preko medija i društvenih internetskih mreža.

Šta je uradio ministar Sadik Ahmetović, ili ministar Bariša Čolak nikoga pretjerano neće zanimati. Oni su ionako u tehničkom mandatu, a i, ako im se “posreći” da i dalje ostanu na tim pozicijama, mogu samo još profitirati, zahvaljujući medijima i prikazivanjem njihova mogućeg zalaganja i angažmana. Šta su radili bošnjački i bosanski politički predstavnici pa da ovaj pravni cirkus sa debelom političkom pozadinom i ujdurmom koja smrdi kao septička jama, riješe upravo politički, onako kako je hrvatski predsjednik dogovorio sa srpskim kolegom, pa je Tomislav Purda sad u svojoj kući u Vukovaru?

Ta i mnoga druga prava pitanja ostat će negdje u sjeni kolektivne histerije i selektivnih okidača, patriotskih naricaljki i kontraproduktivnog tjeranja inata, busanja u prsa braniteljska i ljiljanska, praznih prijetnji da će neko dobiti možda po prstima, kao što to jednom “diplomatski” izjavi poznati štocer iz Hrasnog sa slučajnim službovanjem u Predsjedništvu BiH, koji nikada nije otišao u Beograd i umjesto jeftinog šaneranja ponudio neku ruku koja bi se danas našla čika Jovi itekako od pomoći.

Serwerove uvrede, obmane i laži ili ima li Bošnjaka u avionu?!

Već skoro dvije sedmice od skandaloznog teksta direktora Balkanskog deska Američkog instituta za mir (USIP) Daniela Serwera, niko od političara, intelektualaca iz reda Bošnjaka i svekolike bh. patriotske javnosti nije našao za shodno da reagira ili osudi krajnje uvredljive i ponižavajuće jezičke konstrukcije na račun Bošnjaka. Serwerov tekst u prijevodu urednika jednog sarajevskog sedmičnog lista naslovljen sa „Sirene koje zazivaju raspad BiH mogu odvesti u katastrofu“ još jednom je pokazao svu aroganciju, nipodaštavanje i krajnje dezavuiranje Bošnjaka kao nacije, njegovih političkih i akademskih predstavnika kao običnog objekta politike i potencijalne opasnosti te potpuno negiranje demokratskog potencijala jednog cijelog naroda. Sve uz razumijevanje i odobravanje retrogradnih snaga bosansko-bošnjačke provenijencije koje donkihotovski stoje na braniku kolonijalnog provizorijuma zvanog cjelovitost BiH.

Vukovi, psi, hijene ili šakali

Nedopustivo je da osoba koga ovdašnji predstavnici bošnjačko-bosanske građanske utopije  hvale kao jednog od najboljih američkih stručnjaka za Balkan, upotrijebi izraz učoporiti, za jedan stari europski narod, opisijući hipotetičku situaciju u kojoj bi se, u slučaju raspada BiH, Bošnjaci mahom našli na području središnjeg dijela zemlje.

„Dajte im legitimnu državicu, ili možda dvije, pošto populacija nije koncentrirana samo u centralnoj Bosni već i u njezinom zapadnom dijelu – i garantira se ozbiljna radikalizacija. Probajte ih učoporiti sve u centralnoj Bosni i imate zagarantiran džihad“, kaže Serwer za jedan europski narod ne trepnuvši, uz glasnu šutnju, aminovanje i potvrđivanje „bolne istine“ bosansko-bošnjačkih novih kvislinga od javne riječi, koji se ne usuđuju ni pomisliti da misle, bez tutorske sugestije američko-europskih kolonijalista.

Ta „bolna istina“ kako ove beskrupulozne i odvratne Serwerove navode krste novi bosansko-bošnjački kvislinzi iod javne riječi, u službi provođenja kolonizatorske agende, provoditelji procesa proizvodnje pristanka da je sve što kolonizatorska usta izlanu u interesu BiH, njezinih naroda i cjelovitosti zemlje, ne govori ništa drugo nego da se domaći izdajnici i kolonizatoske sluge slažu s činjenicom da Bošnjaci uopće nisu narod, nisu nacija, a napose ni ljudi, jer se za njih strahuje da bi se „mogli učoporiti“, valjda kao vukovi, psi, hijene ili šakali na primjer.

Slažu se gorljivi branitelji cjelovitosti isključivo“papirnate“ Bosne i Hercegovine kao uboge kolonije, rezervata na tlu Europe, sa jednom od najgorih uvreda, ovoga puta izrečenom od strane „najboljih američkih stručnjaka za Balkan“ da se Bošnjacima, eto zato što su pretrpjeli ogromne zločine u ratu od 1992. do 1995. godine,  ne može dozvoliti da imaju svoju državu, jer bi se brže-bolje radikalizirali i napravili svoj mali islamski emirat u srcu starog kontinenta.

Nije prvi put da se Bošnjacima nabijaju ovakve frustracije, da su nesposobni, da nemaju demokratski potencijal da imaju svoju nacionalnu državu kao većina naroda iz porodice EU. Takvu besprimjernu američko-europsku patku usvojili su nažalost političari, akademski krugovi, novinari i drugi radnici od javne riječi iz bosansko-bošnjačkoj vizije - utopije o građanskoj i cjelovitoj, euro-atlantski asimiliranoj BiH, bez obzira da li potiču iz konzervativno-vjerskih, ljevičarskih ili socijaldemokratskih krugova, liberalnih akademskih slojeva ili pak nacionalističkog miljea.

Svi se slažu, u svojoj dugogodišnjoj mantri, ugrađenoj na nekoj od gomile sesija ispiranja mozga domaćih političara i javnosti od strane, tobože neovisnih analitičarskih krugova, instituta za mir i stabilnost i slilčno, kako eto Amerika i Europa nikada neće dozvoliti raspad BiH, na što se likuje i iz čega se gaji bosansko-bošnjačka utopija, pa ako ni zbog čega, onda jer ne žele dopustiti stvaranje muslimanske, islamske države na tlu Europe.

Negdje u novembru prošle godine, takvu je mantru ponovio i aktualni član Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka, Bakir Izetbegović, sin prvog Predsjednika Predsjedništva, tobože neovisne Republike BiH i osnivača Stranke demokratske akcije. Kao lutka na nečijem koncu, kao zombie iz B produkcije američke horor tradicije, Izetbegović je pežorativno prema narodu koji ga je izabrao kazao kako je „zanimljivo je da su nam u isto vrijeme nudili, čak nas ohrabrivali da prihvatimo podjelu zemlje gdje bi jedan njen dio bio muslimanska Bosnica. To su priče, a sve ostalo su historijske činjenice i one sadrže odgovor na vaše pitanje o utemeljenosti. Dakle, bošnjački lideri, na čelu sa mojim ocem, to nisu nikad prihvatili, a mogli su.

U ratu, tokom mirovnih pregovora, sve vrijeme nakon rata smo se uporno borili za jedinstvenu, multietničnu BiH“.

Badava je Bošnjacima upinjati se u multietničku i cjelovitu BiH od koje nema ništa. Badava je bosansko-građanskim utopistima pričati priču o korumpiranim nacionalistima i separatistima, i cjelovitoj državi građana kada se sve te incijative unaprijed proglašavaju još jednom bošnjačkom ujdrumom za unitarizacijom i majorizacijom, i to ne samo u hrvatskim i srpskim javnostima, nego sve češće i na samom Zapadu, od kojeg se sa bošnjačko-bosanske strane uvijek očekuje neka intervencija, neki pritisak, veći fokus, interes i inicjativa. Dakle, jedan američki zvaničnik, a to je zamjenik pomoćnika državne tajnice SAD-a Thomas Countryman  kaže jedan dan da od dalje centralizacije BiH, tog vječitog sna bosansko-bošnjačkih utopista nema ništa, dok utjecajni Serwer strahuje od toga da se Bošnjaci „učopore“ u dijelu BiH koja po njemu ne bi bila nacionalna državna teritorija Bošnjaka, nego džihadsko-talibanski rezervat koji bi vodio u novu katastrofu na tlu BiH, Balkana i Europe.

Narod bez politike

Jasno je da nema niti bosanskog niti bošnjačkog odgovora na ovakve beskrupulozne i arogantne površne ocjene kolonizatorskih zvaničnika i analitičara jer prosto Bošnjaci i Bosanci nemaju nikave samostalne politike, vizije niti volje da izgrade sopstvenu viziju bez da im neko sa strane kaže šta da urade, iako se ubiše optužujući Srbe i Hrvate da po mišljenje idu u Zagreb i Beograd. Bosansko-bošnjački utopisti vjeruju u šarene laže kolonizatorskih namjesnika iz ambasada, te lažno-neovisnih analitičara i njihovih centara kolonijalnog novogovora u inim centrima, institutima i incijativama koje vrve mirom, stabilnošću i demokratizacijom, a koji ih svode na pse koji bi se učoporili, ako im se da prilika da imaju svoj komad teritorije. Paradoksalno, Bošnjacima, okruženima sve i jednom nacionalnom državom na teritoriju Balkana i Europe, poriče se pravo na istu, tjera ih se na „papirnatu“ cjelovitost krajnje decentralizirane, kolonijalne, monstruozne tvorevine zvane BiH, ali ih se u isto vrijeme optužuje za pokušaj majorizacije zahtjevima za makar mrvu većom centralizacijom, kao sinonima bosansko-bošnjačke utopije o efikasnoj i europskoj BiH. Zauzvrat, Bošnjacima i Bosancima baca se kost srpskog i hrvatskog separatizma u BiH, oko koje se oni brzo okupe i učopore, kako bi rekao vajni analitičar i poznavatelj prilika Daniel Serwer, glasajući se i galameći u cilju prikupljanja jeftinih i besmislenih političkih poena obezglavljenog korpusa glasača i međusobno podijeljene i zaraćene javnosti.

Dok kolonizator ispaljuje svoje dobro poznate novogovorske ćorke o svijetloj budućnosti cjelovite BiH u euro-atlantskoj porodici naroda, Bošnjaci znaju samo upućivati apele međunarodnoj zajednici, kao tragični palestinski lideri te bespomoćno upirati prst u duh iz Karađorđeva. To Karađorđevo kao simbolično mjesto nekoć Tuđman-Miloševićevskog prekrajanja Bosne, aluzije na sporazum Cvetković-Maček, zebnje su o kojima se u bošnjačkim i bosanskim liberalnim krugovima glasno šuti nakon svakog srpsko-hrvatskog približavanja, koje se u bosanskim liberalnim i bošnjačkim medijima primjetno prešućuje.

A i kad se progovori, kao što je lider nekad najveće opozicione, a danas najjače stranke u FBiH, onda se suremljivo i nevoljko Srbima i Hrvatima zamjeri na pretjeranom približavanju, bez da su zovnuli trećeg – nekog predstavnika imaginarne BiH. U glavi je takvome lideru, i ne samo njemu, neka trilateralna osovina Srbije, Hrvatske i BiH, a ne pada mu napamet da pokrene istu lavinu regionalnog približavanja, Bošnjaka prema Srbima i Hrvatima i njihovim nacionalnim državama.  

Bošnjaci nemaju ljude koji će voditi nacionalnu politiku jer jedni to ne znaju, ne smiju ili ne žele, dok se drugi upinju da i pored činjenice što su im Bošnjaci ukazali uvjerljivo najveći stupanj povjerenja na izborima, kažu kako nisu iskljućivo bošnjačka politička opcija, perući ruke od odovornosti prema obezglavljenom narodu koji mu je ukazao povjerenje. I kad se spomene raspad zemlje ili daljna teritorijalna prekompozicija na etničkom principu, o kojima su se politički predstavnici Srba i Hrvata u BiH jasno pozitivno izjasnili, onda se na teren ponovno vraćaju teze o nemogućnosti raspada jer ne dolazi u obzir stvaranje islamske državice. A ko kaže da bi bila islamska i da Bošnjaci nemaju dovoljno razvijenu nacionalnu svijest o sekularnom društvu i državi? Kaže kolonizator, a bošnjački i bosanski utopisti nas uvjeravaju da vjerujemo da je to „bolna istina“. Uvjeravaju nas da im vjerujemo da Bošnjaci nisu niti će ikada biti subjekt međunarodne i regionalne politike, osim kao objekt kolonizatorskog iživljavanja i kontrole kako se ne bi učoporili, kako je skandalozno napisao Serwer.

Najgore od svega je što kolonizatorski namjesnici, indoktrinatori i ispirači domaćih mozgova koji su se pretvorili u jadnu kašu, imaju u domaćim redovima Bosanaca i Bošnjaka dovoljno kvislinga od javne riječi koji će za šaku eura prodati budućnost svoje djece u bescijenje, odobravajući svakojakim likovima da ih indirektno nazivaju psima ili pak opakim radikalima, kojima je zaprijetio lider danas najjače stranke u FBiH. Umjesto da ih slušamo kako Europi i Americi prijete našom djecom, nazivajući ih potencijalnim radikalima, psima i džihadistima koji će se učoporiti u svom malom islamskom balkanskom emiratu, treba poručiti kolonizatorima i njihovim kvislinzima da prekinu petnaestgodišnje „primanje“ BiH u euro-atlantsku porodicu sa riječima: „Ne branite nas i ne primajte nas više, ako Boga znate. Hvala"!