U ovo vrijeme prošle godine uhapšen je član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić. Uslijedila je duga kvazipravno-politička, medijska sapunica – prepuna protesta, svakodnevnih izvještaja o Ganićevom psihofizičkom stanju, puna jeda i dizanja tenzija u javnosti, na svim stranama – a koja je trajala do kraja jula, kada je Ganić slavodobitno došao kući, i sam iznenađen što su mu ljudi, na potezu Alipašina džamija – Baščaršija, masovno prilazili na ulici, priznavši na jednoj sarajevskoj televiziji da nije nikada u svojoj političkoj i profesorskoj karijeri doživio takvu popularnost. Za njega se protestovalo, mijenjali se profili na Facebooku, istaknuti radnici Sarajevo Film Festivala briljirali na Al Jazeeri. Sanela Jenkins, našla se da pomogne svome u nevolji, dok su politički protivnici na bosansko-bošnjačkom dijelu Bosne vjerovatno u tom razdoblju imali jedinu stvar oko koje se se slagali – podrška Ganiću.
Ali, bilo je i onih kojima je Ganić bio previše odvratan, koji nisu mogli nikako prelomiti i izustiti podršku. Ne govorimo ovdje o javnosti iz Republike Srpske, Srbije ili područja zvanog kao entitet na čekanju, već o onom pravom trećem ostatku BiH, posebno u glavnom gradu Sarajevu. Na solidarnu krilaticu, proisteklu iz protesta narodnih, boračkih i studentskih masa “svi smo mi Ejup Ganić”, bilo je i onih koji mu ni u tom trenutku nisu mogli oprostiti sve zbog čega im je bio odvratan, pa je nastala protuparola “nismo svi Ejup Ganić”, prisjetimo se.
Promjene profila i okidači
Godinu dana od Ganićeva hapšenja, evo desilo se hapšenje umirovljenog generala Armije BiH Jovana Divjaka, kojem su austrijske vlasti odredile pritvor od 15 dana, što je sasvim dovoljno vremena da se i oko slučaja Divjak razvije slična homogenizacija, kao i u slučaju Ganić, uz vjerovatno priključenje “apstinentske mase” iz slučaja Ganić, jer im je taj bio odveć ogavan da bi ga javno sad branili, na kaficama među prijateljima i rodbinom, na Facebooku i Twitteru, na internetskom forumu ili u komentaru na vijest.
Sad se i za “apstinente” iz slučaja “podrška Ganiću” našlo dovoljno argumenata pa da im se desi Čika Jovo. On nije bio član stranke koja je sudjelovala u islamizaciji Armije RBiH, nije vižljast i uspješan kao Ganić, nije Sandžaklija, nije hajrov'o šminkersku kuću u centru grada, nije Bošnjak već Srbin, i to general, što je, priznat ćete bio i ostao kuriozitet u Armiji BiH, i svi pamte televizijsku snimku kako u Dobrovoljačkoj viče: “Ne pucaj!” Da se desi Jovo, a ne desi Ejup kod nekih je stvar dugogodišnje rezignacije esdeaovskom felom na vlasti, što je naravno razumljivo svakom normalnom čovjeku. Međutim, postavlja se pitanje šta je okidač pa se tako gorljivo desio Jovo na portalima, na Facebooku, klasičnim medijima, pred srpskom i austrijskom ambasadom, a da se prije tri sedmice nije desilo ni B od Berke Zečevića, uglednog profesora Mašinskog fakulteta u Sarajevu, zlatnog inženjera Armije BiH, kada ga je bosanskohercegovačka SIPA uhapsila po nalogu Haškog suda. Kako to da se nije desio Senad Avdić za sve novinare BiH i njihova udruženja i druge institucije koje kao budno prate i reguliraju, savjetuju i korigiraju sve u novinarstu, medijima i oko njih, kada je Slobodna bosna kažnjena sa po tri hiljade KM za svakog od duševno povrijeđenih lidera najjače stranke u Bošnjaka i Bosanaca?
E, pa nisu se masovno mijenjali profili na FB-u ni u Zečevićevom ni u Avdićevom slučaju, niti se javnost i svekoliki auditorij društvenih mreža na internetu tako gorljivo solidarizirao i kuckao ozlojeđene komentare o pravednosti čika Jove i ratnim dešavanjima, koje mnogi od gorljivih i solidarnih ili ne pamte ili nisu ni doživjeli, jer su bili negdje vani.
Očito je da je slučaj Divjak u javnosti, nekako s proljeća, doduše zimskog, donio slične tenzije kao prije godinu dana u slučaju Ganić, s tim, naravno, da je proradio i okidač kod “apstinentske” mase iz slučaja Ganić, valjda jer je Čika Jovo tako multietničan i kulturan, za razliku od Ganića, kojega ne može oprati ni Drina ni Sava, pa makar imao i sto doktorata.
Iskusnim medijskim mazohistima koji su, usprkos zasićenju slučajem Ganić, nekako pratili sve to što se dešavalo u izhaviještenoj javnosti za vrijeme Ganićeva tamnovanja u Londonu, neće biti lako opet sve to pratiti oko slučaja Divjak, valjda zato što se stvari umnogome ponavljaju, što su okidači za paljenje opalili u širem sloju stanovništva kojima je Ganić bio odveć antipatičan, koji možda nisu ni znali ko je Berko Zečević, ili misle da je Senad Avdić, možda manijak koji siluje, a i nagazio je SDP.
Selektivnost u paljenju ovih okidača sigurno je zanimljiva tema za psihologiju ili psihijatriju da istraži zbog čega neko ne može podržavati Ganića, ili dići glas protiv sramnog hapšenja Berke Zečevića, ili pak monstruozne presude protiv Slobodne bosne, ali da početkom sljedećeg mjeseca skoči na vijest o hapšenju Jove Divjaka.
Da je vrag odnio šalu i da moguće prisustvujemo ponavljanju nekih sličnih kolektivnih izljeva popratnih efekata posttraumatskog stresnog sindroma u postratnom Sarajevu, svjedoče i jutrošnji programi nekih sarajevskih radiostanica koje su svoje sugrađane na FM skali i streamingu dočekali sa patriotskim pjesmama iz 1992. godine.
“Da ti roknu samo dvije”, orilo se jutros sarajevskim eterom, podsjećaju sve koji su to bezbroj puta čuli u ratnom Sarajevu na kultnu pjesmu koju je otpjevao Kemal Monteno u društvu veterana duhovnog otpora razaranju Sarajeva i boraca protiv etničke podjele BiH. Prethodila joj je ona “Bosno i Hercegovino, naša domovino”, koju su pjevali mahom bh. pjevači sa tadašnjim prebivalištem u Hrvatskoj, kroz koju se prolamaju ezani umiksani sa crkvenim zvonima.
Bošnjaci i politika, ma daj...
Protesti pred austrijskom i srpskom ambasadom organizirani su promptno. Organizacija je bila besprijekorna. Sve sa policijskim osiguranjem. Ovisnici o vanrednim stanjima došli su na svoje. Štaviše, procvjetali su. Sad opet mogu da pričaju kako se Beograd sveti braniteljima BiH, kako međunarodna zajednica ništa ne poduzima, podilazi agresoru i progoni žrtvu. Mogu do mile volje da lamentiraju i izražavaju podršku, mogu neke televizije da, evo prijedloga za dodatno razvlačenje pameti, uvedu vanredne programe posvećenu Divjakovom hapšenju i da, kako narod kaže, pjevaju borbene.
Ali od toga svega Divjaku neće biti ništa bolje. Svima nama u BiH će od svakog ovog slučaja biti gore, jer ako laže pažljvi promatrač, onda ne laže javnost koja urla, doduše najviše ispred tastaure i miša.
Svi koji su se u momentima i uvjetima iole sređenije političke situacije u zemlji i regiji našli pomalo zapostavljeni sada opet mogu zablistati kao nekad Haris na CNN-u ili Emina na Al Jazeeri, ili baš kao onda početkom 2009. godine kada je Sarajevo ostalo bez plina, a Izrael napao pojas Gaze, kada se digla kuka i motika likova iz naftalina koji život ne mogu zamisliti bez poređenja Gaze i Sarajeva, Bošnjaka i Palestinaca.
I opet taj Beograd, urezat će se još dublje kao leglo svakog zla i antibosanstva, dok se ne rastope boje od jeda i prijezira. Hajde, Beograd, nego još i taj Dodik; opet da soli nezarasle rane svojim izjavama. Sve to i mnogo više, kao na tacni, preko medija i društvenih internetskih mreža.
Šta je uradio ministar Sadik Ahmetović, ili ministar Bariša Čolak nikoga pretjerano neće zanimati. Oni su ionako u tehničkom mandatu, a i, ako im se “posreći” da i dalje ostanu na tim pozicijama, mogu samo još profitirati, zahvaljujući medijima i prikazivanjem njihova mogućeg zalaganja i angažmana. Šta su radili bošnjački i bosanski politički predstavnici pa da ovaj pravni cirkus sa debelom političkom pozadinom i ujdurmom koja smrdi kao septička jama, riješe upravo politički, onako kako je hrvatski predsjednik dogovorio sa srpskim kolegom, pa je Tomislav Purda sad u svojoj kući u Vukovaru?
Ta i mnoga druga prava pitanja ostat će negdje u sjeni kolektivne histerije i selektivnih okidača, patriotskih naricaljki i kontraproduktivnog tjeranja inata, busanja u prsa braniteljska i ljiljanska, praznih prijetnji da će neko dobiti možda po prstima, kao što to jednom “diplomatski” izjavi poznati štocer iz Hrasnog sa slučajnim službovanjem u Predsjedništvu BiH, koji nikada nije otišao u Beograd i umjesto jeftinog šaneranja ponudio neku ruku koja bi se danas našla čika Jovi itekako od pomoći.
Nema komentara:
Objavi komentar