Šta znači 20 godina u bosanskoj i bošnjačkoj politici: Ništa!

Kako je počelo, sve su prilike da doživljavamo deja vu. I prije 20 godina, u osvit nadolazećeg rata, zabrinuto se pričalo o Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, martovskom sastanku Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, podjeli BiH, raspadu zajedničkih sportskih saveza, unitarizaciji i separatizmu.

I danas, 20 godina poslije, ako je suditi prema događajima i stanju javnostu u Bošnjaka i Bosanaca, krug se opet vratio na početak. Tu je umjesto Memoranduma, novi Memorandum 2, ovdje zloglasnog SANU-a i društva, mostarski sporazum najjačih partija Srba i Hrvata u BiH proglašen je Karađorđevom 2, Goran Milić  je opet  dobio posao u Sarajevu - prije 20 godina na Yutelu, sada na Al Jazeeri, imenjak mu Bregović se također vraća u Sarajevo, da bi možda opet otišao, a Nogometni savez BiH očito živi svoje posljednje dane, pocijepan po entitetsko-etno-nacionalnim crtama, i najvjerovatnije bit će izoliran i izbačen iz svih međunarodnih aktivnosti.

 Aveti prošlosti

Tzv. međunarodna zajednica je prije 20 godina ratovala u Iraku, danas najsvježije ratuje u Libiji. Odnosno, ima neka svoja preča posla. Od nje se u ovdašnjoj kasti bošnjačkih i bosanskih građanskih političara, intelektualaca i dežurnih analitičara opće prakse i svekolikog javnog mnijenja očekuje da spriječi raspad zemlje, preduprijedi dalju eskalaciju nagomilanih problema, osigura pravnu sigurnost, ukratko - od nje se očekuje puni angažman, baš kao i prije 20 godina, kada se očekivalo da „svijet neće dozvoliti“ krvoproliće.

Među likovima koji se ponovno zabrinuto pojavlju u bošnjačkoj i bosanskoj javnosti kao da se ništa nije promijenilo, makar na razini čujnog vokabulara i floskula koji ponovno zatrpavaju javnost.  I dalje je tu opasnost od velikosprske ideje, duha iz Karađorđeva, čemu obilato idu u prilog izljevi srpsko-hrvatskog pomirenja i sporazumijevanja, na regionalnoj kao i na unutrašnjoj razini BiH, „neshvatljiva inertnost međunarodne zajednice“ i uvijek prisutni apeli i peticije nekome trećem, nekoj imaginarnoj međunarodnoj zajednici da spriječi, makar djelimični scenario od prije 20 godina, a koji se, vidimo, čujemo i osjećamo, može rezati u zraku. Slaba fajda je bila od ovakve retorike i prije 20 godina, pa zašto onda očekivati da i nakon 20 godina isti ispaljivači zasićenih floskula očekuju neku korist. Neodlučnost i osjećaj isključenosti u balkanskim poslovima , osjećaj da su izdani od strane međunarodne zajednice i dalje dominira, 20 godina kasnije. Bošnjačka i bosanska javnost ponaša se kao invalid kojem treba njega i pomoć druge osobe, a ishitreni koraci vladajuće SDP i SDA koalicije u formiranju vlasti na razini Federacije BiH, stvari su oko koje se izražava najdublja zabrinutost jer dovodi u pitanje budućnost BiH.

 I ovako malobrojni bošnjački i probosanski, multietnički korpus podijeljen je i međusobno posvađan. Korijeni su duboki, a u recentnoj ratnoj prošlosti BiH, najprije se može promatrati kroz sukob sekularista i „islamista“ unutar Armije BiH. To je trakavica koja se posljednjih dana ponovno protegla na primjeru, zašto podržaste Divjaka, a ne Ganića, te u poslovično neizbalansiranom reagiranju iz Islamske zajednice spram navoda umirovljenog generala Armije RBiH Stjepana Šibera.  Dočekao je taj dvoglavi bošnjačko-bosanski korpus da se zbog njegovih političkih predstavnika i njihove nazovi politike svi šprdaju s njim, baš kako je to ubitačno prije neki dan „dijagnosticirao“ predsjednik RS-a Milorad Dodik, na „mostarskom Karađorđevu 2“ ocjenivši za bošnjačke i bosanske političare kako „tamo ne može niko ni sa kim, pa kako će onda s nama“.

A i ako se neko s bošnjačkim i bosanskim izbornim legitimitetom odvaži i krene u formiranje vlasti na način koji doduše najbliže odgovara Miloševićevom prevratu u Srbiji u njezinim pokrajinama, te Crnoj Gori, u znamenitoj antibirokratskoj revoluciji od prije nešto više od 20 godina, onda se bosanska i bošnjačka javnost opet dodatno podijeli, atomizira do neprepoznavanja i beznačajnosti, gdje samo medijska buka oličena u nadglasavanju starih i prevaziđenih parola, jeftinog populizma ovisnika o vanrednim stanjima te uvijek prisutna zabrinutost za „cjelovitu i demokratsku BiH“,  svjedoči da se ovdje kod nas nešto polemizira i predlaže. Ili pak pričaju tako, s neke analitičke ili akademske kritičke visine, kao da se ne radi o nama. Priča se, da se na kraju ništa ne bi reklo. Da se ne bi zamjerilo međunarodnoj zajednici ili da neko, nedaj Bože, ne bi pomislio da su Bošnjaci i Bosanci -  unitaristi i nacionalisti.

Progresivci i „građanski babo“

Viđeniji i liberalniji probosanski intelektualci pak, kao profesor Zdravko Grebo, opet kritiziraju miješanje Zagreba i Beograda u unutrašnje stvari zemlje, baš kao što se pričalo i prije 20 godina. Zamjera Josipoviću i Tadiću bliskost s Dodikom, i procjenjuje kako bi sutra pristali na podjelu BiH, iako govore drugačije. Šaćir Filandra, viđeniji profesor i intelektualac iz bošnjačkog korpusa  pak ocjenjuje u najtiražnijoj bošnjačkoj novini kako su Bošnjaci sad zatečeni, iznenađeni što drugi od njih očekuju samostalno političko mišljenje. On konstatira da stanje bošnjačkog korpusa nije posve sjano, ali netom proje toga da su u posljednjih 20 godina ostvarili sva svoja politička i kulturna prava. Viđeniji profesor, samo je jedan u nizu majstora šuplje javne riječi da se kontradiktornostima potpuno otupi bilo kakva oštrica jasnog mišljenja i precizne analize, predviđene najširem javnom mnijenju. On prokazuje ideju da 500 hiljada Bošnjaka na Drini može sačuvati zemlju od raspada i podređuje je opet nejasnim i generalnim floskulama, da državu jedino možemo sačuvati, a to, upozorava profesor nije fraza, „uspostavom vladavine zakona, poštivanjem ljudskih i nacionalnih prava koji će proizvesti osjećaj ustavnog patriotizma u toj državni kod njenih građana, bez obzira na njihovu nacionalnost“.

Ne čini li vam se poštovani čitatelju da ste ovakve utopijske redke nebrojeno puta čuli iz širokog bosanskog arsenala svakojaka ćorava posla i da navodi viđenijih profesora uopće ne zaslužuju da budu analizirani jer ne govore ništa, nego nam samo izazivaju neugodan osjećaj mučnine pred povraćanje?!  Ako je neko i očekivao od naših viđenijih profesora da nešto kažu, onda se po ko zna koji put ponovno razočarao i konstatirao kako „od nas nema ništa“.   

Prosto, ovdje je sve isto, kao i prije 20 godina u bošnjačkoj i bosanskoj politici – zalaganje za ljudska i građanska prava, pozivanje na evropske standarde, konvencije i povelje, punih usta ravnopravnosti i suštine BiH, ZAVNOBIH-a i iritantne kolonijalne svijesti da će neko to sve uraditi umjesto nas, u vrijeme kada se, svi vide al' niko da prizna, balkanska slagalica konačno slaže, bez Bošnjaka i Bosanaca, bez istine o „agresiji na BiH“, bez Oca na službenom putu u Libiji da intervenira i kazni neposlušne Srbe i Hrvate koje ometaju provedbu utopijske građanske BiH.

Da je simbolika od prije dvadesetak godina ponovno prisutna u nekim događajima na političkoj sceni, svjedoči i koaliranje smrtnih političkih neprijatelja SDA i SDP, koji su, da budemo potpuno jasni, koalirali jedino još u ratnim godinama, obzirom da je SDA-u i RBiH trebalo Srba koji će popuniti mjesta na kojima su do tada sjedili, odmetnuti SDS-ovci.

I danas, SDP je glavna baza iz koje se delegiraju nebošnjaci na mjesta u vlasti predviđena za Srbe i Hrvate, a što je inicijalna kapisla – sjetiti se slučaja Komšić – mučne političke krize od izbora u oktobru 2010. do danas. Sve su prilike da SDA i dalje nema dovoljno Srba i Hrvata da popuni sve što se famoznom konstitutivnošću naroda traži u pogledu zastupljenosti njihovih predstavnika, pa ćemo očito i dalje živjeti mimikriju nekoć multietničke BiH kroz sablazan, samoobmanjujuće konstitutivnosti utopijske građanske BiH na  teritoriju sa bošnjačkom većinom. S tim u vezi, može se kazati, kako moj prijatelj šeretski primijeti, da je Alija Izetbegović u stvari,  pravi „građanski babo“ i da je on razapeo taj građanski šator na ruševinama ZAVNOBIH-ovske BiH. Najprogresivniji slojevi u bošnjačkom i bosanskom korpusu, evo već 20 godina jašu na krilima ideja „građanskog babuke“ i njegova išareta o bosanskoj naciji, prokazujući u isto vrijeme njegovu tamnu stranu oličenu u ideji o nesekularnom društvu i godinama islamiziranja Armije BiH.

Zapravo, najprogresivniji sloj Bošnjaka i Bosanaca prosto prezire svaku nacionalnu ideju, a posebno u svome narodu, vezujući svaku primjesu nacionalnog za tamnu stranu „građanskog babe“. Baš, kao i prije 20 godina, pričajući o nemani nacionalizma, i danas, oni se sklanjaju pod skute teorije i generalne kritike nacionalizma na uštrb građanskog, ne primjećujući da je njihove građanske favorite upravo u vlast uveo on – „građanski babo Alija“.

Tako, sklanjajući se u sigurne akademske i slobodarske, demokratske i civilizirane visine, oni prepuštaju taj prostor nacionalne bošnjačke misli nekim drugim, kao što su Islamska zajednica ili Fatmir Alispahić, kako bi ih na miru mogli čerečiti kao nazadnjake i aveti tmurne nacionalističke prošlosti koja se zadržala do danas, zaboravljajući pritom kako je prošle godine na Saboru Islamske zajednice upravo njen poglavar kazao da je do sada IZ morala voditi i nacionalnu politiku Bošnjaka, diskretno implicirajući da je iz sekularnih krugova nije imao ko voditi te da je došlo vrijeme da to radi neko drugi umjesto hodža.

 Historijski krah i nada

Međutim, džaba je izgleda pričati na ovaj način, jer progresivni sloj Bošnjaka i Bosanaca, bježi od sebe i od pomisli da grade svoju nacionalnu politiku, prosto jer se to njima gadi; peru se od sebe i opiru sebi, pa stoga uvijek žele biti dio nečeg većeg jer su oni,  kako to Filandra u pomenutom intervjuu reče, „opterećeni jednom neojugoslavenskom paradigmom  rješavanja nacionalnog pitanja i sveukupnih društvenih odnosa“, a ne čini li se da bi se moglo, umjesto neojugoslavenski, ta opterećenost imenovati kao opterećenost bosanskohercegovačkom utopijskom i evropskom paradigmom. Rezultat je isti i nakon 20 godina. Bježeći od realnosti Evropske unije, kao prvenstveno zajednice nacionalnih država, u koju se svim bićem vajkaju, gdje, pazi sad, ultradesne partije dobivaju svakim izborima sve veće povjerenje Europejaca, najprogresivniji slojevi u bošnjačkom i bosanskom multietničkom korpusu samo nastavljaju utopijske ideologije povratka neke nadnacionalne, u smislu nadetničke supstance BiH. Sve drugo, oni nikad neće priznati. Nakon starih i izjanđalih ispaljivača floskula o cjelovitoj i demokratskoj, te utopijske nemani koja je, teško je priznati, doživjela svoj historijski krah, progresivni sloj intelektualaca samo produbljuju te težnje, danas umivene u neki najnoviji novogovor, pokupljen negdje na inozemnim specijalizacijama i institutima za demokratiju, ljudska prava i slično. Oni su samo nastavak teškog bremena kolonijalne sudbe bosanskohercegovačkih prostora i žitelja koji, duboko razočarani u sve što je domaće, u sve paradigme i politike sa domaćeg tla, više ne vjeruju  ni u šta, a što ne dolazi iz, samo njima spasonosnih kolonijalnih visina „civiliziranog Zapada“. Ovakav defetizam, duboko se uvukao, ne samo u intelektualne slojeve bošnjačkog i bosanskog svijeta, nego i u neuki narod, kojemu dokoličarski popodnevni radijski programi služe da se pojade auditoriju kako „ovdje nema života“. Za to opet možemo kriviti prokletu kolonijalnu svijest, potpuno odsustvo samopoštovanja i dostojanstva, sve započeto nekoć plemenitim idejama brojnih nevladinih organizacija, na budžetu inozemnih agendista kojima smo uvijek bili tek safari na domak ruke, da se jednom i konačno skinu nacionalisti i kleptomani na vlasti, da nas Evropa jednom primi, pa da i mi odahnemo.

Opet se rješenje kolonijalne sudbe traži u novom potčinjavanju, u usklađivanju standarda sa Briselskim administrativnim mastodontom, u uvođenju standarda i u utapanju u nešto veće, opet bježeći od sebe samih, i svojih susjeda koji, nečekajući da po bošnjačko-bosanskim željama međunarodna zajednica sredi stvari na Balkanu, sami između sebe sređuju, bez nas, jer pobogu, mi čekamo kolonizatora da nam kaže kako ćemo živjeti, koga voljeti, a koga mrziti. To je vrzino kolo, u kojem nismo ni svjesni, koliko smo se upleli. Lakše je opet za sve kriviti „inertnost međunarodne zajednice“, Zagreb i Beograd, drviti o Memorandumu 2 i Karađorđevu 2, i izbjegavati priznati da je politika „građanskog babe“ sa islamskom pozadinom i njegovih građanskih ikebana, nepovratno propala i da je vrag odnio šalu,  te da je krajnje vrijeme za historijski dogovor sa susjedima kako nam se scenario od prije 20 godina više nikad ne bi ponovio. Ili pak, Goran Milić zna gdje je frka, pa je svojim iskusnim nosem, baš kao i Al Jazeera nanjušio meso za svoje buduće balkanske brejknjuzovske maksuzije.

Bojati je se samo da kolonijalna svijest isčekivanja, da će neko drugi riješiti naše probleme, nije uzela previše maha, baš kao u jezivoj Andrićevoj da:

 „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda, da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.“

Kako kaže izreka, nada umire posljednja. Stoga, nadati se da će pogubne historijske paradigme unutar bošnjačko-bosanskog korpusa jednom konačno iščeznuti, skupa sa pogubnom kolonijalnom sviješću koja nam neda da razlikujemo svoju sopstvenu korist od štete. 
Inertna i defanzivna antipolitika bošnjačkih i bosanskih predstavnika, kao objekta, odnosno samodeklarirajućeg nesubjekta unutrašnje, regionalne i svjetske politike jednostavno mora prestati da bi nas i susjedi i ini stranci uzeli iole za ozbiljno. Bježanija od realnosti, nije nam nikakve koristi donijela ni u proteklih 20 godina, štaviše, samo je ojačala naš mazohistički poriv za samodeklariranjem kao amorfne mase koja nit' smrdi, nit' miriše, nit' je k'o pita, nit' uzima za obziljno, izuzev u slučajevima kada ruka ambasadora BiH u Vijeću sigurnosti UN-u treba biti podignuta za početak bombardiranja Libije, pa makar nepovratno propalo milijardu eura poslova naših firmi u Gaddafijevoj Libiji.